Pat Garrett & Billy The Kid

Review

Kad se ranih sedamdesetih slavni redatelj Sam Peckinpah dohvatio ekranizacije divljezapadne legende o odmetniku Billyju the Kidu i njegovu bivšem prijatelju i ubojici, šerifu Patu Garrettu te za primamljivu ulogu opjevanog odmetnika angažirao country-zvijezdu Krisa Kristoffersona, činilo se istodobno neočekivanim koliko i sudbinski logičnim u priču – osobito u njezin glazbeni dio – uvesti i Boba Dylana. Još u ratu sa svima i miru s gotovo istim "svima", podjednako obožavana i glasno osporavana, njegova umjetnička karizma presudno je djelovala na elegičnost koju je Peckinpah svakako htio postići te prikazati ne toliko samu priču o rivalstvu i legendi koliko odumiranje jednoga svijeta i porađanje jednog novog, ne nužno manje trulog. Koliko je Dylan u tom procesu bio nametnut od strane studija (kako je sam redatelj kasnije, u navali bijesa na producentske dželate svoje verzije filma, znao istaknuti), a koliko je, kako kazuje druga verzija priče, svojom glazbom na brzinu skladanom za film oduševio impulzivnog redatelja, sada je čak gotovo nebitno – Dylan je dobio i epizodnu ulogu u filmu i posao skladatelja cjelokupne glazbe te oba zadatka odradio kao da je rođen za njih.

Nakon istodobno planskog i frustrirajućeg neuspjeha s albumom "Self Portrait" te silovanog uspjeha s, u biti ipak neželjenim "New Morning", Bob Dylan nije podvijena repa namjeravao hrliti natrag. Njegova preispitivanja i životne odluke bile su dovoljno iskrene da ustraje u onom što je osjećao za životni i stvaralački put. Album "John Wesley Harding", snimljen relativno brzo nakon pada s motocikla, događaja koji je bio iskra što će zapaliti ono što će u kasnijim intervjuima nazivati "preobrazbom" kao bitnom odrednicom svakog čovjeka, bio je superiorno postavljanje pozornice, skiciranje okvira i ucrtavanje trase. Priča scenarista Rudoplha Wurlitzera i redateljskog genija Peckinpaha nadovezala se kao savršeno pogođen čin koji bi zaokružio tu dramu, bar kao jednu etapu "preobrazbe". Jer, i Dylanova uloga šutljivog i čudljivog Aliasa progovara gotovo nadrealizmom i zaziva konotacije i tumačenja, kao što mu je glazba balans između opuštene pastoralnosti kakvu je gonio na countryjem obojenim albumima i najfinije ugođene elegičnosti kakva će filmu dati sugestivnost, a samoj glazbi više nego dovoljno samosvojnosti da zavrijedi svoj vinil.

Tema što se provlači kroz gotovo polovicu naslova navedenih na poleđini albuma – kroz sve pjevane "Billyje" te naslovnu temu – remek-djelo je Dylanove kasne pastoralne faze; opjevavši "sudbu kletu" čuvenog odmetnika, on se podjednako uspješno igrao brbljiva pjesnika po davno oprobanom receptu i ozbiljnog, sablasnog kroničara "iz puka", toliko dobro da ni u jednom od "stavaka" nije dosadan. Dapače. "Knockin' on Heaven's Door" klasik je, pak, snažan i ako ga posve izdvojimo iz albuma (na kojem ionako mekošću produkcije strši) kao što je to i ovako stopljen s njim (ipak praktički u detalje opisuje jednu emotivnu scenu u filmu), jednako dirljiv kao Dylanov zaziv za nastavkom "preobrazbe" i kao deskriptivna lirska crtica. Poslušajte je zajedno s ostatkom soundtracka, pa onda opet samu i vidjet ćete koliko su je Guns 'n' Roses godinama kasnije raskasapili i iscijedili smisao iz nje.

"Bunkhouse Theme" i "Final Theme" posebni su biseri. Kad se desetljeće i pol po premijeri filma napokon u javnosti pojavila verzija kakvu je Peckinpah zamislio prije mesarenja od strane MGM-a, objelodanila se prava namjena i smisao filma – to jest produžetak kultne "Divlje horde" u tematskom, ali ne i u stilskom kontekstu, kako su to gurali šefovi studija. "Pat Garrett i Billy the Kid" je, za razliku od žestoke, epske "Divlje horde", bio od početka zamišljen kao lirika, kao opora poezija na filmu, vestern-elegija kojoj je stara legenda samo kanal, drama što kao da upire prstom prema Dylanovu "Johnu Wesleyju Hardingu" kao nekom dalekom moralizatorskom epilogu. Dvije "teme" koje navedoh na početku pasusa sjajni su primjerci alata koji su pomogli Peckinpahu da podeblja svoju viziju, a Dylanu da nijansira svoje stvaralačke čežnje.

Svojedobno su ovaj Dylanov filmsko-glazbeni izlet kritičari (naravno?) pokopali. Vrijeme je pak pokazalo svoje, pa ga nerijetki čak imenuju ključnim mu albumom iz prve polovice sedamdesetih. Dylan se ipak nije nikada više vratio skladanju za film, bar ne osmišljavanju cijelog soundtracka. No "Pat Garrett & Billy the Kid" vjerojatno i nije bio probni izlet, već, kako sam već naveo, prirodni tijek stvari. Epizoda koja se dogodila i odradila svoj posao. Ne samo za film, već i za samoga Dylana.

Toni Matošin