facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Lipanj 1975
Format Albumi
Vrsta / Rock / Americana / Roots rock / Folk-rock
Dodano Četvrtak, 24 Srpanj 2014
Žanr Rock
Length 1:16:41
Broj diskova 2
Edition date Lipanj 1975
Država US
Etiketa Columbia
Catalog Number C2K 33682
Edition details Snimano: Woodstock, lipanj - rujan 1967. (Dylan i The Band zajedno); 1967.-1975. (dosnimavanja The Band)
Tags Columbia Bob Dylan The Band americana

Review

Ima neke vrste poetske pravde u tome što je ovaj naramak pjesama svoj put do publike s punim blagoslovom svojih tvoraca našao tek osam godina nakon nastanka. 1975. godine Dylan je iza sebe već imao remek-djelo kojim je nadmašio i svoje najplodnije razdoblje sredine šezdesetih ("Blood on the Tracks"), a The Hawks su već odavno bili The Band i u vlastitom portfoliju imali najmanje dva antologijska albuma "američke kozmičke glazbe" ("Music from Big Pink" i "The Band"). Njihovo plodonosno druženje što im je sudbinski obilježilo burno ljeto 1967. i koje je u međuvremenu postalo prvi poznati bootleg u povijesti rock-glazbe ("Great White Wonder") negdje usput je zamišljeno kao glazbeni vremeplov, kao posjet nekim minulim vremenima i jezicima da bi se možda lakše otisnulo i razumjelo ono što će tek doći, kao obostrano ohrabrivanje i istodobno kreativno plandovanje, kao…

"… Pobuna protiv pobune", rekao bi prvi među jednakim "bendovcima", Robbie Robertson, i možda najrječitije opisao ono što je njegova ekipa pronašla s velikim, i od samoga sebe većim Bobom Dylanom u bezvremenskoj, ruralnoj idili Woodstocka toga "ljeta ljubavi" kad se oko njih sve dimilo od revolucija, nemira, nefiltriranih filozofija i glazbene artikulacije tih vatri u obliku psihodeličnoga rocka (i popa). Od dokonih imenovan mesija skršio se s motorom i u bolovanju našao spasenje izmučene artističke duše, a na tom unutrašnjem putovanju stazu su s njegovom ukrstili oni isti koji su ga pratili na čuvenoj turbulentnoj turneji kojom su barikade pretvarali u prah, pitanja u uskličnike, a present tense u vremensku kapsulu za neizvjesnost vječnosti. Zatvoreni u danas čuvenoj kući Big Pink usred američke sjevernjačke pastorale, u Woodstocku sasvim drukčijem od onog glasnog i epohalnog, miljama daleko od vreve revolucionarnih godina i kultura što su počele jesti same sebe, Dylan, Robertson, Rick Danko, Garth Hudson i Richard Manuel (Levon Helm je u to vrijeme bio na dopustu nakon što nije više mogao izdržati napade folk-purista tijekom zajedničke im turneje godinu-dvije ranije) otisnuli su se u potragu za – bezvremenim. U potragu za prizorima i jekom američkog građanskog rata (kao alatom), u istraživanje Amerike iza (poetski) i prije (vremenski) Amerike, ali bez razrađenih planova i obrazaca, u podrumu kuće u drvu…

"… S otvorenim prozorima… i u društvu psa koji leži na podu", još konkretniji je bio sam Dylan opisujući ono što je tada smatrao idealnim uvjetima stvaranja, sviranja i snimanja glazbe. Preko sto pjesama nastalo je u zajedničkom pretresanju nacionalne glazbene baštine i stvaranju novih derivata i odvojaka. Pjesama što su se bavile besmislom i potragom za spasenjem, izdajom i predajom, herojima i antiherojima, ljubavlju i humorom i ušle u rock-legendu i bez službene objave. Tu se napokon vraćam na poetsku pravdu spomenutu na početku: glazba kojom su joj autori toliko zaronili u prošlost da bi u konačnici postigli snažnu patinu bezvremenosti objavljena je godinama kasnije, kao svojevrsni relikt, kao temeljac za ono što je uskuhalo koju godinu poslije (a mnogo prije objave) kao americana, alt-country ili country-rock, kako god najradije nazivali "Sweetheart of the Rodeo" The Byrdsa, "The Guilded Palace of Sin" Flying Burrito Brothersa, solo-albume Grama Parsonsa ili, naravno, sve što su potom snimili i sami The Band. Tom valu nisu odoljeli ni The Rolling Stones, do tada priklonjeni aktualnoj psihodeliji kao jeziku izražavanja, pa ni The Beatles koji su se na samom zalazu svoje briljantne kratke karijere vratili jednostavnosti na posthumno objavljenom "Let It Be". Dylan je tako i bježeći od buke svoga doba, od bilo kakvog hypea, postao opet vizionar – "The Basement Tapes" pokrenuo je novu, tišu lavinu, svojom jednostavnošću i opuštenošću postavio nove standarde i etikete, tihom vodom valjajući brege, u svojoj uronjenosti u povijest proglašavan najboljim albumom 1975…

"… A bio bi to i najbolji album 1967.", dodali su mnogi. I uistinu, možda i 1947. ili 1987. Bezvremenost… Ono čemu je Bob Dylan očito težio u to vrijeme dubokog preispitivanja sebe i svoga jezika. Bezvremenost postignuta opuštenim zagrljajem tradicije u tada najmanje privlačnom obliku, snimanjem u podrumu s opremom što je u to vrijeme nastajanja "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" i "Smile" smatrana već primitivnom, bez plana i programa, cilja i misije – bar u doslovnom obliku – koristeći tekstove, odnosno, liriku više kao glazbu i dekor nego poruku ili umjetnost poezije i pisane riječi. "The Basement Tapes" je čista glazba iako nema nijednog instrumentala i čista poruka iako nema nijednog uistinu smislenog i "upotrebljivog" teksta. No, da bude jasnije, ova dva diska, odnosno, dva vinila ne uključuju ni približno sve što je zaigrano društvo snimilo, kao što ni sve pjesme tu nisu nastale toga ljeta. Šesnaest je pjesama izdvojeno iz snimki s Dylanom, da bi tijekom sljedećih godina The Band, opet pojačan sa starim članom Helmom, dodali još osam pjesama povezanih na ovaj ili onaj način s originalnim sessionima. Bilo je kritika na taj račun, osobito zato što se u finalnom izboru nisu našli neki bootleg-favoriti poput "I Shall Be Released" (ali se našla na prvom albumu The Band u savršenom glazbenom okruženju), ali vjerujte da će ono što će vam se u jednom slapu (ili, ako ćemo cjepidlačiti, dva) izliti kroz zvučnike dok slušate ovaj legendarni album biti neponovljiva, kompaktna i neobavezno neprocjenjiva demonstracija kreativnog muziciranja i radosti otkrivanja otkrivenog pa negdje usput izgubljenog…

… Bezvremena i ovijena svim zasluženim poetskim pravdama. Zagonetna i istodobno ogoljena do perfekcije jednostavnosti baš kao pojava The Band na fotografijama iz Woodstocka (pastoralnog, ne s festivala!) ili Boba Dylana na vjetrometini vlastitih kreativnih poriva. Nikada više ni Dylan ni The Band nisu snimili nešto kao što je "The Basement Tapes", koliko god su ga nasljednici "John Wesley Harding" i "Music from Big Pink" baštinili, ali tako to biva s takvim sudbinskim "slučajnostima"; iznajmite li se ovoj glazbi nećete samo omirisati prošla stoljeća ili bezvremenost. Na vama je da otkrivate što se to još krije među tim rustikalnim notama. Mogu poručiti samo da slučajnosti – ne postoje.

 

Toni Matošin

Hits 1144
Blood On The Tracks « Blood On The Tracks Bob Dylan Albumi Kronologija Desire » Desire

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42