Review
Možda je Bob Dylan jednostavno morao prihvatiti da je - Bob Dylan. Gotovo od samih početaka, još od davnih šezdesetih, množili su se, naime, oni koji su ga poznavali bolje od njega samoga, koji su ga tumačili ispravnije od njega samoga, koji su ga voljeli i mrzili više i iskrenije od njega samoga. Toliko ih se javljalo da je Dylanu nerijetko bilo teško prikriti prijezir i ogorčenje, frustraciju i bijes. Sva njegova lica i osobnosti, svi zaokreti i preokreti izmijenjivali su se usporedo s često posve suludim tumačenjima i krunidbama tobožnjeg rock ili folk mesije; on uvijek u osjetljivom balansu između vlastitog kreativnog puta i bijega od nasilno mu dodijeljenih staza, a oni uvijek mudriji i zahtjevniji. No, sve je to Dylan – "priča" o njemu je tako velika i bitna, jedinstvena, u nezanemarivoj mjeri upravo i zbog tog stalno užarenogfeedbacka njegove publike i javnosti općenito.
Od izdajnika glazbene čistoće protestne pjesme do suvremene verzije kršćanskog mučenika, od bjegunca u pastoralu do izgubljenosti u vlastitim bjegovima, Dylan je možda najblatnjavije razdoblje proživljavao u drugoj polovici osamdesetih i prvoj polovici devedesetih, između pljuski zbog glasnog i jasnog odaziva Kristui prihvaćanja svoje uloge (ma kakva ona bila) s katarzičnim albumom "Time Out of Mind". Ako je ta uistinu izvanvremenska zbirka čudljivih pjesama bila novo putovanje po starim, ostarjelim rutama, onda je njezin nasljednik "Love and Theft" privremena zadnja postaja s nekim novim rutama na zemljovidu zakucanom na drveni zid. Netko je prvi album povezao sa smrtnošću, a drugi s besmrtnošću – dovitljivo, ali bi se to dalo proširiti: s "Love and Theft" Dylan je napokon prihvatio sebe. Svoju priču, svoju nikad izvjesnu sudbinu.
Objavljen onog bučnog 11. rujna 2001., Dylanov je tridesetprvi studijski album trajno plodno tlo za razne asocijacije, konotacije i simbolizme. Dan koji je promijenio Ameriku, ali i svijet, koji je uklonio američki privid sigurnosti i izoliranosti, istodobno novim poglavljima ispisujući mit o toj istoj Americi, nužno je bacio posebno svjetlo na "Love and Theft" koji mu je to svojim sadržajem na neki način uzvratio, ali bio bi odveć samodopadan populizam svoditi priču na to; u pitanju je naprosto odličan album, toliko odličan da u svom baštinjenju američke glazbene tradicije on uistinu jest nacionalno blago (baš kao i Dylan sam), ali i koji svojim autorskim pečatom, slobodom forme i radošću muziciranja predstavlja sjajan primjer pobjede velikog autora nad samim sobom i svijetom koji mu je već okrenuo leđa.
"Love and Theft" je uistinu retrospektiva američke glazbene baštine, grabeći i preko stoljeće unatrag. Nije to nešto osobito novo za čovjeka koji nikad nije skrivao ljubav prema tradiciji iz koje je kao umjetnik stasao, ali čini se kako još od legendarnog "The Basement Tapes" nije bio ovoliko opušten u realizaciji te svoje potrage za duhom pjesmarica u kojima je nalazio odgovore na temeljna pitanja koja je putem samome sebi postavljao. Uistinu, kao da se napokon, možda prvi put nakon vrhunaca šezdesetih, ugodno osjećao u vlastitoj koži, pročišćen kanjonskom jekom "Time Out of Mind" i oslobođen imperativa kakve je uvijek teško shvaćao. "Jedino u čemu sam pogriješio bilo je to što sam ostao u Mississippiju dan duže", pjeva glasom onog tko uistinu zna sve u pjesmi koja takvom jednostavnošću jedri svojim notama da se čini savršenim sukusom svih zamislivih tipično američkih žanrova glazbe; "Mississippi" će tu svoju dušu, tu svoju tihu silinu što poput vode "brege valja", potvrditi u čak dvije jednako odlične – ako ne čak i bolje – verzije na osmom svesku "The Bootleg Series". A "Love and Theft" je prepun sličnih zgoditaka što zvonko pjevaju punim zamahom obgrljene zrelosti.
Dylan je tu, oslobodivši rukopis turobnosti, gorčine, bremena gubit(a)ka i dugih osvrta unatrag, lakoćom virtuoza i u savršenom skladu nagurao štošta, od bluesa do rockabillyja, od ragtimea do vodvilja, od countryja do rocka. Nije to pritom konceptualni transžanrovski složenac, već jednostavno počasna šetnja jednoga genija – konačno je i najupornijim čangrizavcima ovdje potvrdio da njegov genij ne počiva samo na stihovima; Dylan je sve vrijeme vrlo jasno, u usponima i padovima, svjedočio svoje neiscrpno glazbeno znanje, pa čak i pjevačko (primjerice, u svojim bilješkama o glasovitoj Dylanovoj "The Rolling Thunder Revue" turneji, kod nas prevedenim kao "Kotrljajuća grmljavina", pisac i glumacSam Shepard oduševljen opisuje jedan nastup pred malobrojnom hotelskom publikom kojim je rock-poeta razvalio auditorij čistom snagom izvedbe). Bilo da odvaljuje rockabilly sa "Summer Days" ili još jednom evocira "Blue Moon" s "Bye and Bye", bilo da savršeno pogađa zvukom neka minula vremena s "Po' Boy" ili da po tko zna koji put grebe po samim definicijama bluesa s "High Water", Dylanova izvedba i autorski integritet su besprijekorni. Poslušajte samo kako, izmijenjujući ritam, lomi blues preko samih rebara žanra u "Cry a While" ili kako zadimljuje pa prozračuje prostor u "Moonlight"... A kako tek "roka" i diže prašinu s "Lonesome Day Blues" i "Honest with Me"... Da, Dylan je trebao prihvatiti Dylana, ponovno se osloboditi utega koje je sebi nanizao mišicama drugih, grlatih, a jalovih, pa da sve ponovno baš – sjedne. Na svoje mjesto, na svoj glazbeni ključ, na svoju metriku stiha. Da Duh uistinu prozbori, da svijetli onako kako talent može i zna. "Love and Theft" je zabilježio taj trijumf. Trijumf samoga Dylana, ali i americane s ove strane razdjelnice dvaju milenija.
Toni Matošin
« Time Out Of Mind 
