Review
Neovisno o tome što netko misli o samoj glazbi Dropkick Muprhysa, nitko ne može osporiti njihovu privrženost i doprinos Bostonu i okolici. Njihov deveti studijski album, „11 Short Stories Of Pain And Glory“ je dobrim dijelom inspiriran njihovim radom u Claddagah Fundu, humanitarnoj organizaciji koju je osnovao njihov basist i jedan od pjevača, Ken Casey, a koja se trudi pomoći ljudima koji se bore ovisnošću u Bostonu te odnedavno i Philadelphiji, kao i nedavnim napadom tijekom Bostonskog maratona.
Album otvara standardno Murphyjski „pojačana“ obrada „The Loneseome Boatmana“, pjesme irskog folk benda The Fureysa, gdje staru melodiju na tin whistleu prate snažne gitare i povici. Utjecaj rada s problematičnim skupinama u Claddagah Fundu se vidi već na iduće dvije pjesme, „Rebels With A Cause“ te najavnog singla albuma, „Ring Of Fireom“ inspiriranog „Blood“.
Da uz sve probleme kojima se bave na albumu nisu izgubili smisao za humor pokazuju „First Class Loser“, jedna od mirnijih pjesmi na albumu koja se bavi onom osobom koja je „too loud to ignore“, te urnebesno zabavna „I Had A Hat“, stvorena za grupno pjevanje u pubovima, kakvih je ipak malo nedostajalo na zadnjim albumima bostonske šestorke. U lakšem tonu nastavlja i „Kicked To The Curb“, u osnovi tipična pjesma o prekidu, ali za koju imam osjećaj da je pisana s povećom razinom ironije i preuveličavanja („I shake my fist at the sky, I smash my head on the wall“).
Prodorni bubnjevi na početku „Paving My Way“ odmah asociraju na Queen i „We Will Rock You“, ali uz njih ne idu tekstovi o tome kako će pokoriti svijet, već preživjeti sve nevolje koje život baci u njihovom smjeru. Kod najave albuma najviše me prepala ideja obrade legendarne „You'll Never Walk Alone“, najpoznatije po verziji Gerry & The Pacemakersa iz 1963. Iako su mi obrade Murphysa uvijek dobro „sjele“, ovo je bio prvi slučaj da iščekujem kako će zvučati njihova obrada meni inače jako drage pjesme. Srećom, nije bilo razloga za brigu, Murphysi su napravili obradu dostojnu verzije Gerry Marsdena, a poruka pjesme nije ništa izgubila prilikom prelaska u punk vode.
Najmračnija, ali istovremeno i najkvalitetnija pjesma na albumu je „4-15-13“, posvećena eksploziji tijekom Bostonskog maratona na datum naveden u pjesmi, dok ga zatvara lagani „sing-along“ „Until The Next Time“, kao stvoren za biseve na koncertima. „11 Short Stories“ nisu Murphysi na svojem vrhuncu, ali ako blago ispodprosječan album (za njihove standardne) znači još jedna prilika da ih pogledam uživo u Zagrebu, objeručke ću to prihvatiti.
Janko Sladović
/
« Going Out In Style 
