Sunset Suburbia

Review

Mark Denis Lizotte, australski roker, poznat je pod umjetničkim imenom Diesel i snima albume od kraja osamdesetih. Snimao je nešto u grupi Johnny Diesel And The Injecotrs, nešto sa svojim šurjakom (iliti šogorom) Jimmy Barnesom, a prvi solo album napravio je 1992. godine. U početku je bio pod snažnim utjecajem bluesa, ali se s vremenom „smekšao“ te približio pop i soul izričaju, vjerojatno na opći užas svoje prvotne publike. Premda je do sada snimio čak 15 studijskih albuma, nekoliko albuma uživo te barem četiri kompilacije, te je izuzetno cijenjen u Australiji, vjerojatno je slabo poznat u Europi i na ovim prostorima. Ovom studijskom albumu prethodila je Dieselova kompilacija „Greatest Hits“ (2018.) na kojoj je okupio svojih 30 najpoznatijih pjesama, a ovaj studijski album najavio je s čak tri EP-ja istog naslova: „By the Scars“ , „In Reverse“ i „On the Inside“. Naravno da su okupljene na ovome cd-u upravo ove ujedno i najjsnažnije pjesme na albumu.

„On the Inside“, kao treći EP koji je prethodio ovom albumu, ujedno otvara ovaj album. Iskreno, s opuštajućom električnom ritam gitarom i „je-je…“ uzvikom pomalo podsjeća na Bowiejev „Zeroes“. Zazvučilo je to poznato, ali pomalo i obećavajuće, no već iduća „In Reverse“ kao da je ispala iz neke od novijih ladica najpopularnije irske grupe U2. U istom smjeru giba se i iduća „Come Back“, što nas vrlo brzo ispunjava „deja vu“ osjećajem. Naravno, ne želim secirati svaku pjesmu pojedinačno (osim toga, u ovom slučajno mi se iskreno to niti ne da), ali općenito možemo reći da je Diesel ovoga puta stvorio jedan nježan pop rock-album, koji će slušateljima biti zanimljiv isključivo ukoliko su ljubitelji intimnih i emotivnih pjesama. Tehnički gledano, treba priznati da se radi o vještoj glazbenoj izvedbi koja je usklađena s Dieselovom ovoga puta poprilično soul vokalnom interpretacijom, a tekstualno je zamjetan Dieselov dobronamjerno ćemo reći lirski stil u kojega je utkao neka svoja zapažanja i iskustva iz života, ljubavi, te s time povezane čežnje i boli.

„Quietly Drift“ Diesel je objasnio kao pjesmu koja govori „o pogledu unazad i unaprijed, shvaćanju da se zapravo još uvijek zanosiš i ploviš“. Ali na albumu se vjerojatno ističe pjesma „I'm Sold“ jer je temeljito ispunjena emocijama i ima poprilično priljepčiv refren. Ipak, osobno mi je od nje zanimljivija „Wake Up With an Angel“ te posebno i ponajviše, naslovna pjesma albuma - „Sunset Suburbia“. Premda na posljednjoj poziciji, zvuči mi kao kruna cijeloga albuma: s ponešto žešćim uvodom podsjeća na ono što je Diesel ranije radio, a što bi moglo biti na tragu Lennyja Kravitza, što potvrđuje jedna odličnu gitarističku solažu.

O samoj ideji za naslov albuma, Diesel je rekao kako ga je predgrađe oduvijek oduševljavalo: „Sve te slijepe ulice ponekad prošarane rupama od metaka ili sličice mladića na skateboardima koje možemo vidjeti na prostoru zatvorenih benzinskih postaja vikendom u Perthu u Australiji… Volim zalaziti tamo gdje ljudi žive. Sve znamenitosti, mirisi, nagomilane sitnice koje čine njihov svijet, inspiriraju me u mojim pjesmama. Ponekad je to gorko iskustvo, ali načelno, sve je to stvaran život i prikaz toga jest najbolji način stvaranja pjesama.“

Sve u svemu, Diesel je u ovom slučaju realizirao deset ujednačenih pjesama koje su bliže pop nego rock i blues izričaju. Nekima će to biti relaksirajuće, a drugima će pjesme biti monotone, ovisno o glazbenim afinitetima, kao i predznanju ili iskustvima kojega imaju u vezi ovoga autora. Ruku na srce, nije ovaj album u rangu Dieselovih ranijih albuma, kao što su „The Lobbyst“ ili „Americana“. Udaljio se on ovdje autorski i izvođački od svoje prvotne ljubavi prema bluesu, približio pop izričaju, ali nije niti potpuno nezanimljiv. Ukratko, možemo ga slušati toliko da nam prođe vrijeme.

Ivan Dukić