Review
Lila Downs je dogurala već do svog osmog albuma. Kombinacija roditelja iz Meksika i Amerike pod utjecajem glazbe, likovne umjetnosti i kinematografije je iznjedrila snažnu ženu koja stvara glazbu kakvu cijeni i voli bez obzira ne tržišne neuspjehe koje world glazba redovno donosi.
Ovaj album bi se možda i mogao prodati u nekom većem primjerku jer za početak, dobar dio pjesama je na engleskom (za razliku od prethodnih albuma), a I envy The Wind se pojavljuje u verzijama i na engleskom i na španjolskom jeziku. Osim toga, album se dotiče monogi drugih žanrova te bi baš zbog tih kombinacija mogao izazvati i interes neke druge publike koja slušae neke druge stvari.
Već spomenuta I Envy The Wind je obrada dobro poznate stvari Lucinde Williams ovaj put u melankoličnoj, ali i zavodljivoj verziji s istaknutom trubom i primjetnom gitarom. Da joj coveri leže Lila Downs dokazuje i odličnom obradom Santanine Black Magic Woman.
Downs se također pokazuje i svoju političku obojenost. Dobro je poznata stvar da meksički imigranti u graničnim područjima i dalje, rade za crkavicu i nerijetko bivaju izloženi teroru poslodavaca. O takvim temama su često govorili filmovi, no glazba vrlo rijetko. Lila Downs se te teme dotiče u blues orijentiranoj Minimum Wage.
No ne bavi se Downs samo crnim temama i ne baca samo u depresiju. Prvi singl s ovog albuma Ojo de Culebra će vas čak i ako ne volite i ne cijenite world music natjerati na ritmične pokrete tijelom. Little Man svojim latino pop zvukom i vokalom podsjeća na Shakiru dok je Pero Negro brz i interesantan uvid u meksičku kulturu.
Osim toga, Shake Away nudi cijeli niz interesantnih instrumenata, kao i mnoštvo suradnika od kojih se najviše ističe legendarna Mercedes Sosa u odličnoj Tierra de Luz.
Lila Downs nije zaboravila svoje korijene, nije se prodala tipičnim latino zvukovima nego stvara glazbu koja vjerno prikazuje njezin zavičaj, probleme u njenom zavičaju, radost u njenom zavičaju, a u svemu tome ne zvuči nimalo dosadno i dokumentaristički nego izaziva sve precizirane emocije, od melankolije do plesne radosti. Teško je ne cijeniti takvo postignuće.
Ivan Glazer