facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Ožujak 2009
Format Video
Vrsta Pop rock / Singer-songwriter / Chamber Pop / Alternative Pop/Rock
Dodano Petak, 02 Prosinac 2011
Žanr Singer-Songwriter
Broj diskova 1
Edition date Ožujak 2009
Država Kanada
Etiketa Columbia
Edition details Snimano: O2 Arena, London, 17.07.2008. / Datum objave: 31.03.2009.
Tags Leonard Cohen Columbia

Review

Kad bi se birao najveći pjesnik među pjevačima, a sasvim sigurno kad bi se birao najveći pjesnik Ljubavi među istima (a i šire), izbor bi, bar što se mene tiče, brzopotezno, bez imalo premišljanja, pao na Leonarda Cohena. Danas već 75-ogodišnji Kanađanin ne samo da je odavno dokazani, neprikosnoveni majstor riječi, već je i po zvanju i svojoj osobnosti prvenstveno književnik (koliko mi god ta riječ bila mrsko pretenciozna i akademski uštogljena), propjevavši tek debelo u svojim tridesetima, prethodno već objavljujući poeziju i prozu. Kroz jedanaest studijskih albuma, koje je neumjerenim ritmom objavljivao od 1968. naovamo, Cohen se profilirao u nedodirljivu ikonu, apsolutni kult i uzor svakom iole bitnom i ozbiljnom autoru koji se popeo na rock pozornicu poslije ovog barda. Na žalost, surovost svijeta biznisa (bivša menadžerica mu je nonšalantno otuđila gotovo svu financijsku imovinu dok je on tijekom devedesetih meditirao u budističkom samostanu) dovela ga je u stare dane u financijski škripac, koji ga je, pak, natjerao da se vrati na binu i krene na turneju. Otuda je i iz tih razloga nasljednik studijskog „Dear Heather“ ovaj koncertni album, dostupan u duplom CD i u DVD izdanju.

Nisam baš poklonik koncertnih albuma i mogu na prste jedne ruke izdvojiti uistinu mi drage primjerke te kategorije. Ako već govorimo o "živim" snimkama, uvijek ću prije odabrati vizualni medij, jer tako i u slici u tonu mogu uživati u nečijem koncertu koji je, očito, bio vrijedan takvog ovjekovječenja. Iz tih ću se razloga i na novoga Cohena osvrnuti kroz DVD izdanje koncerta kojeg je održao lanjskog ljeta u londonskoj O2 Areni. I dok bi bilo kojeg drugog mu godišnjaka bilo vjerojatno dosadno i naporno gledati preko dva i po sata koliko traje cijeli repertoar, Leonard Cohen još jednom, po tko zna koji put, pokazuje i dokazuje koliko je stvaralačkog i izvođačkog duha i žara još u tom izuzetnom čovjeku.

Što me to kod Leonarda Cohena trajno fascinira? Nitko, naime, nije, pa čak ni najbliži mu takmaci iz rock arene, Nick Cave i Bob Dylan, toliko temeljito zagrabio u srž Ljubavi i svih njezinih pojavnih oblika, refleksija, uzroka i posljedica, tjelesnosti i duhovnosti, intimnosti i univerzalnosti kao on. Dok, primjerice, Cave secira Ljubav u širokom duhovno-religijskom kontekstu, dovodeći je nerijetku u  direktan sraz s ružnim i zločinačkim, Cohen kirurški precizno bira objekt svojih promišljanja, pri čemu kao nitko drugi tretira samu tjelesnu žudnju i seksualnu strast kao ništa manje čistu emociju od ljubavne nježnosti. Njegov je izraz direktan koliko i filozofski, jasan koliko i kriptičan, lasciv koliko i duhovan, ostavši tako trajno zarezan u anale ljubavne poezije 20. stoljeća. Kad je u pitanju ljubavna poezija, Cohen se suvereno kreće područjima kojima mnogi, uključujući i mene, pišući poeziju, tek pokušavaju pristupiti.

Ono što me oduševilo tijekom gledanja njegovog londonskog nastupa sama je Cohenova pojava. Čovjek već duboko zagazio u sedamdesete stoji pred tisućama obožavatelja istovremeno skrušeno i strastveno. Dok promuklo pjeva svoja remek-djela, te riječi kojima je očaravao desetljećima ranije zvuče iznova svježe, uvjerljivo u svom žaru. Usprkos više nego osjetnom obožavanju od strane publike, a i pratećeg benda, Cohen je apsolutno predan zadatku – da zadovolji publiku i da opravda njihovu naklonost. Publika pritom, naravno, zdušno uzvraća, pa je posebno dirljiv trenutak dok on pjeva čuveni autoironični stih iz „Tower of Song“, (Rođen sam ovakav, izbora imao nisam, rođen sam s darom zlotnoga glasa), kad publika, s punim razumijevanjem značenja tih riječi, uzvrati ovacijama.

Sam odabir pjesama prilično je ziheraški, gotovo stereotipan, osim možda izuzeća „Famous Blue Raincoat“ (štoviše, nema nijedne pjesme s davnog remek-djela "Songs of Love and Hate") ili "Chelsea Hotel No. 2". Posebno ću pak žaliti što ovoga puta nisam počašćen nekim meni posebnim biserima iz bogate riznice, poput, recimo, "Take This Longing", "Traitor", "Avalanche" ili "Paper-Thin Hotel", no to je uistinu jako malo bitno s obzirom na cjelinu, koja, zato, uključuje gotovo cijeli repertoar prijelomnog albuma "I'm Your Man". Umjesto još sitničavijeg seciranja samog odabira pjesama, opet bih se osvrnuo na ono što vidim kao stalnu boljku Cohenova izričaja, koliko mu god to davalo čak dodatnu snagu i važnost. Naime, dok, primjerice, Nick Cave (namjerno ga uporno spominjem kao usporedbu, jer je, uz Dylana koji je ipak šireg tematskog zamaha, jedini autor koji se snagom i uvjerljivošću može mjeriti s Cohenom na tematsko-stilskom polju kojim vladaju) uz sebe kao potporu ima tako izuzetan i uigran – kako tehnički tako i temperamentom – bend kakav su The Bad Seeds (počesto prozivani najboljim pratećim bendom na svijetu), Cohen je obično – pa tako i ovoga puta – okružen studijskim glazbenicima i rutinerima kojima ne ponestaje tehničke kvalitete (naprotiv), ali koji ne mogu donijeti dodatni dašak svježine i obogaćenja osnovne teksture. No, kako sam već naznačio, to istovremeno ukazuje na snagu njegova rukopisa, jer ono što nam Cohen nudi, usprkos nerijetko čak sladunjavim aranžmanima i nenadahnutim glazbenim rješenjima, ostaje sam vrhunac rock-kantautorstva. Glazba je tako i na ovom koncertu tek odrađen posao i ništa više od toga, pa je sav teret posla na, srećom, duhom još uvijek mlađahnim Cohenovim plećima.

DVD mi je, inače, dospio u ruke svježe nakon čitanja njegove zadnje zbirke pjesama "Knjiga čežnje", pa je došao i kao najfinija nadogradnja još jednog doživljaja djela i lika pjesnika koji mi ostaje trajni uzor u vlastitom bavljenju poezijom. Leonard Cohen pokucao je i otvorio mnoga vrata tornja ljubavne poezije, pa je tako i svima nama koji se pokušavamo kretati istim stazama uvelike olakšao stvaralački put. Na tome mu posebno zahvaljujem i ostajem ustrajni obožavatelj i poštovatelj.

 

Toni Matošin

Hits 1112

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42