Review
"Bog je svugdje, spominjao Ga ja ili ne", glasio je svojedobno brzi odgovor Nicka Cavea na novinarski zaključak kako mu je "Grinderman" sekularan album. Ne spominjem to kako bih razvlačio teze o njegovoj duhovnosti i vjeri, kakve već postaju medijski izlizane i potrošene a niti da bih utvrđivao omjer vjerskog i sekularnog u novom, petnaestom po redu albumu s The Bad Seeds; ističem tu kratku, ali sadržajnu izjavu kao gledište i stanje jednog stvaralačkog uma, presudnu ne samo za naše razumijevanje progovarateljeve umjetnosti, već i za automatizme njegova rada. Tako jasno postavljene stvari kad su u pitanju rad i darovi, znoj i zasluge, zahvalnost i odgovornost, nužno vode u neku vrstu predvidljivosti. Onu vrstu pod kojom ne mislimo na jalovost i bezidejnost već na red i svjesnost, rad i budnost.
Nick Cave je isuviše inteligentan i rječit autor da bi razmišljao bitno drukčije, a upravo sve te njegove odlike ne dopuštaju da, primjerice, projekt Grinderman ili album "Dig Lazarus Dig!!!" olako opišemo kao krizu godina (ili identiteta) baš kao što ni puko vraćanje korijenima nije dovoljno sadržajna dijagnoza otpuštanja ventila koji su neke i zatekli, osobito u svjetlu prethodnih, više introspektivnih, duhovnijih albuma. Jer, nakon uragana – tihih i sjetnih, ali ipak uragana – kakvi su bili "The Boatman's Call", "No More Shall We Part", pa i dijelovi "Nocturame" i "Abattoir Blues / The Lyre of Orpheus", nije ostalo previše dovoljno ugodnog i zahvalnog prostora za širenje istih i sličnih tonova. Obiteljski život i godine u sprezi s tim stvaralačkim trenutkom donijeli su nužno odvrtanje novih kanala preko kojih Cave dolazi u dodir sa svojim nadahnućem, odnosno, darovima. Zato je ono što je Grinderman odvrištao bilo upravo tolikog vijeka i daha i zato se u pozadini odvijala jedna posve nova umjetnička suradnja, ona s još jednim mučenikom Čežnje, Warrenom Ellisom.
Odlaskom nezamjenjivog, od školskih dana vjernog suradnika i pravog samozatajnog glazbenog genijalca, Micka Harveyja, čovjeka koji je znao odsvirati praktički sam i cijele albume u vrijeme kad su narkotici u poslu posve onemogućavali ostalo "loše sjemenje", ravnatelj trodjelnog orkestra The Dirty Three mogao je, naime, napokon posve preuzeti ulogu prvog među jednakima u Caveovom bendu. Ono što je dvojac Cave-Ellis ostvario kroz Grinderman, a još više kroz rad na filmskoj glazbi (nedavno kompilacijski popisan na odličnom izdanju "White Lunar"), to usklađenje dvaju očito dovoljno srodnih tretmana čežnje i saudadea, sada je dobilo baš onaj prostor i vrijeme koje je tražilo. Na "Push the Sky Away", The Bad Seeds su "reducirani" možda čak radikalnije nego na glazbeno ogoljenom "The Boatman's Call"; slušajući devet novih pjesama, učinit će vam se da sve svira Ellis sam, odnosno, da je rad na ozvučenju filmova poput "The Proposition", "Assassination of Jesse James..." ili "The Road" dobio svoj produžetak i novo vježbalište upravo u novoj inkarnaciji Caveova "službenog" kataloga.
Kako je i sam Maestro najavljivao, a prvi singl, predivna "We No Who U R" potvrdila, "Push the Sky Away" donosi baladni materijal, ali posve odmaknut od raskošnih kompozicija dosadašnjih The Bad Seeds. Istodobno i sam instrumentarij, iako u osnovi isti, kida sličnosti s dosadašnjim recepturama, pa će vam se čak učiniti da se bend iznova otkriva. Glasovir, violina, čeznutljivi loopovi, metlice i bubnjevi što evociraju jeku više nego ritam – u tim i takvim glazbenim pejzažima pokreću se pjesme kakvima je samo Cave mogao nastaviti. Natopljene, po običaju, sjetom i vapajima za dokidanjem te praznine koja zjapi između stvorenja i Stvoritelja, nove pjesme Nicka Cavea odvode svoga autora opet, stalno dalje, dalje od zalaženja u urbani storytelling koji je obilježio "Dig Lazarus Dig!!!", pa i dio prethodnoga albuma. Nove su pjesme tako poput isječaka nečeg većeg, jedva u posjedu kakve upotrebljive melodije, poput deskriptivnih fragmenata uronjenih u poetiku toka misli.
Cave tako pjeva (ili recitira) o današnjici možda više nego ikada dosad, i to o onoj medijskoj kao i onoj okom uhvatljivoj, no bez grandioznih zaključaka, baš kao i bez grandioznih riječi. Poslušajte samo "Higgs Boson Blues" pa ćete najlakše uočiti taj pristup. Pjesme su ovo koje plutaju negdje "malo iznad", bez da pametuju, baš kao i bez da zavlače glave u pijesak; pjesme su ovo zrelog autora koji ima potrebe da govori, ali bez da hvata za gušu, koje se čine poput surfanja internetom više nego poput refleksija jezika nekog minulog vremena. Mislite da je Cave proizveo nekakvu light-varijantu samoga sebe? Ne, nipošto – u pitanju je onaj isti lik iz prve rečenice ovdje napisane, iz one iste izjave, ali lik koji nema potrebe ni želje vrištati o svojim slijepim ulicama i dosezima, još manje zarezivati ih na koži. "Push the Sky Away" je zato poput cut&paste kolekcije prizora i napjeva u stalnom rađanju, sabirni centar naizgled nepovezanih i nedovršenih analiza i slutnji, izmišljenih dnevničkih zapisa. Album je to čovjeka koji neće naglas tražiti zadovoljštine niti će od suvremenih egzistencijalnih kriza nastalih više ohološću moderna čovjeka nego stvarnom logikom postojanja praviti krasopise i romane. Meditativan i čeznutljiv, ali i brutalno prizeman, smiren i logičan, kao prava karika u lancu umjetnika koji zna što ga i kamo vodi i hrani, toliko da bez problema može i "pogurati nebo". U tom smislu, "Push the Sky Away" možda je čak i najmanje sekularan album Nicka Cavea, mada će mu zasigurno opet tkogod s punim uvjerenjem tvrditi drugačije. I svi će na svoj način biti u pravu.
Toni Matošin
/
« Dig!!! Lazarus Dig!!! 
