Review
Na razvalinama kratke, ali izrazito intenzivne, turbulentne karijere jednog od najekstremnijih bendova s tragom u povijesti, The Birthday Party, nastala je nova karijera, jedna pak od najblistavijih i najkonzistentnijih u novijoj rock eri. Australski pjesnik i roker Nick Cave raspustio je bend koji se pojeo iznutra, a u kojem se i sam, vrišteći na pozornicama zadimljenih klubova razularenoj gomili ispod sebe manične propovjedi o ljubavi, smrti, zločinu i Bogu kroz jezik Staroga zavjeta koji mu je bio osnovna lektira, sve više vidio kao karikaturu. Stari je zavjet postupno zamijenjen Novim, a negdje u tom procesu skupio se i novi bend i izrodio prvi samostalni album, „From Her to Eternity“.
Snaga same riječi od početka je bila glavni adut Caveove poetike, na sreću, uvijek dodatno podmazana sjajnom glazbom koju su svirali vrsni glazbenici s izraženim senzibilitetom bliskim prodornom autoru. U prvoj postavi The Bad Seedsa, danas već legendi rocka, automatikom se našao Caveov suradnik od najranijih dana, izuzetni multiinstrumentalist Mick Harvey (nedavno, nažalost, napustio bend zbog privatnih razloga), zatim frontmen njemačkih eksperimentalista Die Einstürzende Neubauten, Blixa Bargeld (surađivao već na zadnjim radovima The Birthday Party), Caveova tadašnja muza i djevojka Anita Lane (mada je samo simbolički navedena kao dio benda, budući da je sudjelovala tek u pisanju naslovne pjesme), gitarist Hugo Race i basist Barry Adamson. Caveova poezija, još uvijek duboko uronjena u starozavjetni mulj i bluesom ozračen post-punk, dobila je na „From Her to Eternity“ ipak novu dimenziju i bitni, artikulirani pomak od nerijetko kakofoničnih zvukova umirovljenog benda.
Silovitost i prodornost svoga izričaja, koju je zadržao i do današnjih dana (bez imalo zadrške, rekao bih), pa i u najlaganijim pjesmama kakve je godinama sve češće nizao, ono je što solo prvijenac iznosi iznad prosjeka u koji se ovako rastresen materijal lako mogao zagnjuriti. „From Her to Eternity“ nije osobito ugodno slušateljsko iskustvo, ako ćemo tu „ugodnost“ mjeriti decibelima, melodioznošću i umjerenošću same izvedbe. Kovitlac pankerske siline i ljepljive, vrlo osobene varijante ruralnog bluesa i stalnog sraza buke i tišine iznimno je intenzivan i (pozitivno) uznemirujuć doživljaj. Naslovna je pjesma, pritom, ogledni primjerak rane Caveove poetike, brutalna ljubavna poezija u najboljem izdanju. Svojim egzorcističkim ozračjem ona u naizgled razbarušenoj, ritam sekcijom rastrganoj melodiji predstavlja ljubavnu poeziju baš u svom najkrvavijem, najogoljenijem izdanju, dakle, po samim Caveovim obrazlaganjima, ne kao poeziju radosti, već posvemašnje tuge, žudnje i rastrojenosti duhovnog bića (mogu zamisliti Cavea i Anitu kako zajedno pišu ovaj suludo krasan, odnosno, krasno suludan tekst). Pjesma je i dalje gotovo neizostavan dio koncertnog repertoara, dvadeset i pet godina poslije svoga nastanka. Ne bez razloga.
Album, inače, otvara obrada Leonarda Cohena (obrade su bile redovita pojava u ranoj etapi Caveove karijere), odnosno, njegove zlokobne, meni iznimno drage „Avalanche“. Cohenova lavina dobila je u izvedbi Nicka i društva još turobniji, mračniji i siroviji karakter. Na nju se direktno naslanja posve divlja, surova „Cabin Fever!“, koja kao da dopire iz grotla pakla. „Well of Misery“ je kopile najiskonskijih varijanti bluesa, gospela i čistokrvnog darkeraja, a „Saint Huck“ nabrijana rock mašinerija u duhu Jima Morrisona. „Wings Off Flies“ vraća se recepturi „Cabin Fever!“, dok je zaključna „A Box for Black Paul“ (navodno referenca na The Birthday Party) duga, mračna elegija. Na CD izdanju ovom je repertoaru nadodan singl „In the Ghetto“ (nadahnuta obrada Elvisa) i njegova B-strana, dvominutni vapaj „The Moon Is in the Gutter“, te, na kraju, verzija naslovne pjesme preuzeta iz prekrasnog Wendersovog „Neba nad Berlinom“. Progutano u paketu, ovo gusto raslinje od albuma pruža i nakon toliko slušanja nevjerojatno (ponovno kažem) intenzivan doživljaj i sjajan je uvod u jedno bogato i moćno stvaralaštvo, odnosno, da budem precizniji i pošteniji, njegov drugi, važniji dio.
Toni Matošin
/
