Review
Kad bi albumi barem mogli sadržavati nekoliko pjesama. Tada bi na svijetu bilo puno više onih koje se isplati poslušati. Ovako nam samo kradu puno vremena utrošenog na traženje onog kojem se vrijedi vraćati, onog koji nas zaista dira i koji se mijenja usporedno s nama. Istina, najveći su nam već ostavili pregršt albuma takve sorte, ali nije li poanta u tome da svaki period i svaki kraj svijeta iznjedri neke svoje, ispočetka nepoznate i potpuno neugledne glazbene potomke? I nije li neopisivo zadovoljstvo kad se ispostavi da su se isti zaista pojavili, usprkos općem nezadovoljstvu novim tokovima i konstantnim pesimističnim tvrdnjama o nekvaliteti moderne glazbe? Čuvši jednu stvar s novog albuma Chromaticsa, uši su me natjerale da poslušam još, jer je ta jedna stvar mirisala na dobro. Nažalost, i nos ponekad prevari pa se umjesto u buket ruža tu i tamo gurne u, nije govno, ali recimo da je buket truli.
Radi se o tome da je kao prvo, album predugačak. Da se radi o najboljem albumu na svijetu, ne znam tko bi imao živaca slušati sedamnaest numera uključujući i jednu koja se sastoji od ničega drugog do li čudnih zvukova, a ne radi se o eksperimentalnoj muzici Jeana Michela Jarrea (iako se čini da su na to ciljali). Da su stali na desetoj stvari, album bi bio i više nego solidan. Ovako ne samo da su zapilali nego su i stvorili dojam pretencioznosti.
Što je još važnije, numere im nisu toliko dobre da bi nas častili s njih sedamnaest. Preproducirane i upakirane u vrlo moderan zvuk obogaćen sintesajzerima s različitim efektima po uzoru na 80-e i psihodeliju, a istovremeno trudeći se da sve zvuči jako nonšalantno pogotovo u pjevanju, pjesme su pojele potencijal koji se automatski osjeti slušajući Kill For Love. Dojam je da su u pustom trudu oko prezentacije svoje „visoke umjetnosti“ Chromatics zaboravili na samu srž onoga što bi trebali raditi, a to je prije svega doprijeti do slušatelja jednostavnim muziciranjem. Nisu problem visoka produkcija i eksperimentiranje u pop glazbi, problem je da se ovo što oni predstavljaju kao eksperimentiranje odavno čulo i za tim zaista nema potrebe. Ukratko - dosadni su.
Također, dojam je da se nisu mogli odlučiti hoće li napraviti tih i mračan, ili mračan i ritmičan album pa su iskombinirali i jedno i drugo, ali ne baš uspješno.
Ali da ne bi sve bilo tako crno, album ima i dobrih stvari poput obrade Neil Youngove Into The Black, zatim Lady iThese Streets Will Never Look The Same. Minus četrnaest. Stilski se mogu usporediti s The XX, ali nažalost nemaju toliko samokontrole.
Jedno je sigurno - Kill For Love se posluša možda jednom i više mu se ne vraća.
Stošija Katić
