Review
Iako je prije tri godine frontmen Ian Astbury rekao da The Cult više neće izdavati nove albume zbog bezvrijednosti CD-a u današnje vrijeme, ipak je pregazio riječ te odlučio razveseliti sve poklonike hard-rocka i obožavatelje benda.
The Cult je izašao s devetim studijskim albumom Choice of Weapon, prvim nakon posljednjeg 'dugosvirajućeg' iz 2007. Born Into This.
Astbury se okrenuo sigurnijoj promociji novih materijala nakon neuspjelog pokušaja promocije uradaka putem dva EP-a Capsule 1 i 2. Nakon petogodišnje stanke kreativni dvojac Astbury-Duffy ništa nije htio prepustiti slučaju te je odlučio angažirati Boba Rocka, koji je već radio na The Cultovoj uspješnici Sonic Temple.
Obzirom na bend ovakve reputacije, svaki album dočekuje se s nestrpljenjem jer je The Cult jedan od rijetkih rock bendova koji njeguje tradiciju klasičnog hard-rock zvuka, ali i ne pokušava se reciklirati već uvijek svojem poznatom zvuku dodaje nešto novo.
Takav je slučaj i na novom Choice of Weapon na kojem je The Cult želio podsjetiti na najsjajniji dio karijere iz 80-ih, ali je, kao i na posljednjim ostvarenjima, nastavio putem stvaranja modernog rock zvuka koji neće zvučati potrošeno.
U tomu naumu su uspjeli jer u 58 minuta isporučili su veliku dozu žestoke energije koja će vas natjerati da i sami uzmete gitaru u ruke ili bar pokušate 'air-gitarirati'. Gledajući na slavne Electric i Sonic Temple albume, The Cult je velik utjecaj čupao od AC/DC-ja, no za razliku od njih ne žele svirati po poznatom obrascu Australaca, već zvuku daju atmosferičnost i mističnost, koja je krasila prve albume Dreamtime i Love.
Kad se već osvrćem na kultne albume ovog britanskog benda, njihova kasnija ostvarenja neće se nikad moći mijeriti s onima iz 80-ih pa tako ni Choice of Weapon. No te znači da ovaj album je napravljen tek toliko da bi se imalo razloga za otići na turneju, već sadrži pjesme koje bi mogle dulje od jedne turneje ostati u set-listi.
Album otvara moćna hard-rockerska stvar Honey From A Knife koja svojom himničnošću podsjeća na glam-metal ostvarenja iz 80-ih. Radeći presjek albuma, u grubo se može album podijeliti na klasične hard-rockerske stvari na tragu Electrica i Sonic Templea te na one s mistično-psihodelično-sumornom post-punk atmosferom s prva dva albuma, ali koje dobivaju novu dimenziju s post-grunge 'ukrasima'.
U ovu prvu grupu, osim spomenute otvarajuće pjesme spada For The Animals (prvi singl s albuma) koja jako podsjeća na hit Lil' Devil, te riffovima nabrijane Amnesia, Lucifer, Until the Light Takes Us te zanimljiva blueserska stvar A Pale Horse u kojem Astbury glumi propovjednika poigravajući se 'call-and-responseom' s Duffyjevom gitarom.
Od svih pjesama nekako se najviše ističe The Wolf, ali samo zato jer glavnom temom najviše podsjeća na besmrtni She Sells Sanctuary. U ostalim baladičnim ostvarenjima najbolje dolazi do izražaja psihodelična Elemental Light i This Night in the City Forever.
Na kraju, The Cult kao i svaki put dosad nije razočarao, napravivši čvrsti i energični hard-rock album obojan prepoznatljivom medolijom i mističnim zvukom koji je osuvremenjen post-grungerskim i stonerskim detaljima.
Za prosječne slušatelje ovog benda Choice of Weapon neće ostaviti dublji trag, no najzadrtiji fanovi imat će razloga za zadovoljstvo.
Luka Vuletić
