facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Listopad 2008
Format Video
Vrsta Rock / Punk / Punk rock
Dodano Petak, 02 Prosinac 2011
Žanr Punk rock
Broj diskova 1
Edition date Listopad 2008
Država Velika Britanija
Etiketa Sony BMG
Edition details Datum objave: 6. 10. 2008.
Tags

Review

Posljednji digitalni video disk u diskografiji najprogresivnijeg punk benda svih vremena nosi punu vreću razočaranja. Zašto, pobogu? Zato što je ovo izdanje običan cash - cow, harač za brzoplete koji će ubosti komad plastike s logotipom benda koji je bijelom svijetu predstavio reggae i Grand Master Flash and the Furious Five dao priliku da im bude predgrupa nakon par džointa u New Yorku na 1981. Sljedeće godine grad New York im je otvarao Kurtis Blow, ali to je već skroz druga priča...

U 66 minuta i 33 sekunde koje je skupio i u smislenu cjelinu posložio Don Letts, čovjek koji sjedi na redateljskoj stolici kultnog dokumentarca Punk: Attitude (te ništa manje lošeg West Way To The World o, ponovo, The Clash ili dokumentaraca o Georgeu Clintonu, The Jam i Gil Scott-Heronu) možeš vidjeti transformaciju iz solidnog punk benda s Messerschmitt Bf - 110 dvomotornim lovcima u sastavu Luftwaffe (iz čisto provokativnih razloga) kao scenografijom na pozornici do stadionskog ljevičarskog punk-reggae kupusa koji, kako će povijest pokazati, predstavlja terminalni stadiji benda koji će se raspasti 1985. godine, te iste kada je potpisan sporazum o slobodnom kretanju ljudi po teritoriju zemalja članica Europske unije. Ime mu sigurno znaš: Schengenski sporazum.

Doduše, legenda govori da je The Clash umro 28. svibnja 1983. godine nakon nastupa na New Music Day festivalu (San Bernardino, Kalifornija) gdje ih je gledalo skoro 140 000 ljudi. Već je tu Micku Jonesu bilo pun k*rac svega i poslije nastupa je spakirao torbe i rekao “Iden’ ća”. Otprilike tako je i bilo.


Jedan od dva najveća autorska para (drugi su Lennon i McCartney) tako je krenuo svaki na svoju stranu, ostalo je povijest, a dio te popkulturne povijesti Letts pokušava predstaviti kroz dvadeset i dvije pjesme od kojih je sedam svježe i do sada neobjavljeno, barem ne na konvencionalnom mediju i u legalnom obliku.

Ono što je besmisleno napravljeno su “voice-overi” naratora koji upada na krajevima pjesama i u par rečenica predstavi album s kojeg slijede pjesme i tako iz stvari u stvar. Recimo, tako (White Man) in Hammersmith Palais reže se u pola posljednje kitice, a Tommy Gun i 1977 i nisu zapravo koncertni zapisi. To su pjesme uživo iz studija.

Jedina zanimljiva stvar su dodatni kratki intervjui sa američke televizije (1981.) gdje u jednom Strummer uzme plišanog medvjeda i preda ga Simononu koji ga mlatne dok voditelj kaže da „... nije dobio baš puno prijatelja ovim potezom“. Eto, zaboravih napisati: Spoiler Alert.

To je to, nema više ništa napetog na disku. Radije pogledaj The Future Is Unwritten ili West Way To The World – puno kvalitetniji radovi koji se mogu zvati dokumentarcima, a ne ova hrpa pjesama s par rečenica komentara i pregledom diskografije. To nije dokumentarni film kakvim se pokušava prikazati. Žao mi je, ali nije.

Antonio Hadrović

Hits 818

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42