A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
A1 | War Pigs | 0:00 | ||||
A2 | Paranoid | 0:00 | ||||
A3 | Planet Caravan | 0:00 | ||||
A4 | Iron Man | 0:00 | ||||
B1 | Electric Funeral | 0:00 | ||||
B2 | Hand Of Doom | 0:00 | ||||
B3 | Rat Salad | 0:00 | ||||
B4 | Fairies Wear Boots | 0:00 |
Iskustvo je oduvijek bilo skup dobrih i loših odluka donesenih svjesno ili pak nesvjesno, koje nas prate kroz cijeli biološki, ali i onaj drugi – umjetnički život.
A nakon seizmičkog udara kojeg je na domaćoj (britanskoj), pa i svjetskoj sceni trajno ostavio njihov debi album, prepun do tada nezabilježenog atmosferskog „crnila“, teških boja (oprosti Bare, ipak su oni bili prvi) i spooky ugođaja, prepun atributa koji su ga opravdano svrstali među rodonačelnike žanra (uz prva dva albuma Led Zeppelina, dobrano obojenih „plavim koloritom“) – njihova odluka da se takve ekspresije znatno ublaže bila je ipak pun pogodak, odnosno vrlo dobra odluka.
Darth Vaderi heavy metala su unatoč svim potenciometrima u studiju postavljenima na maksimalne peakove ipak u spektar NE-pastelnih boja svoga opusa po prvi put dodali i nešto nježnije tonove, zapravo sasvim idiomatske tome žanru. Naime, stara je istina da su najbolje i najljepše balade stvorene u kružoku znanom kao heavy/hard/metal rock.
A dokaz tome je akustična, ali s još uvijek pomalo nelagodnom atmosferom, Planet Caravan – do tada za njih nepojmljiv i savršeno funkcionalan (što se strukture cijelog albuma tiče) uradak proizašao iz njihove „male tvornice strave“. Ozzyjev glas i dalje je tradicionalno sablasno zloslutan i svrsihodno još uvijek uspijeva proizvesti hladne trnce duž čitavih leđa. Savršeno i pametno odabran uradak koji je albumu dao dodatnu dimenziju zanimljivosti.
A svirka?
Bill Ward je i dalje elastično prilagodljiv ostatku banda, no dinamičnost mu ni na trenutak ne izmiče izvan kontrole; Geezer Butler i dalje bjesomučno udara teške note, u savršenoj simbiozi sa udaraljkama, a otprije ustoličen kao jedan od gitarskih heroja i kralj riffa, Tony Iommi suvereno isporučuje još kvalitetnije doze svoje prepoznatljive svirke, ovog puta studijski ispeglane i producentski dotjerane.
Band je na ovom albumu po prvi put pokazao i politički interes i angažman. Tako je War Pigs u kojoj intro predstavlja trenutke za pamćenje, naglašavajući dramatičnost onoga što slijedi, apokaliptičnu realnost tog vremena, glasni (doslovce i literalno) generacijski krik ujedinjene mladosti cijelog svijeta protiv krvavog i bespotrebnog rata u Vijetnamu. Ozzie je tom prilikom, citiram, kazao: Ova zemlja je opravdano uplašena za svoje mlade generacije zato što je u ratu!!!!
A tu je i njihov prvi međunarodni uspjeh, naslovna Paranoid, obilježena kao „sveti gral“ njihovog cjelokupnog opusa; velik, snažan i indikativan, usudio bih se kazati, potres od 10 stupnja po Mercaliju koji je oslobodio reprezentativnu energiju, kasnije izražavanu kao zakonitost kroz punk obilježja. To je u biti najprepoznatljiviji rukopis njihovih itekako uspješno realiziranih snova.
A upravo nju su odsvirali 2002. godine na zlatnom jubileju kraljice Elizabete II.
Glas kao iz filmova o Transformerima otvara pomalo SF obojanu Iron Man, referentni uzorak dobro uigranog i tehnički podmazanog „svetog trojstva“ rocka – basa, bubnja i gitare. Pridodajte tome pamtljiv riff uz jedinstven vokal, i eto klasika, a ujedno i savršene glazbene podloge za film u kojem je razbijačina glavna fora.
Četiri preostale kompozicije – Electric Funeral (ugođajem najbliža atmosferi sa prvog albuma i s opravdano izraženim strahom od nuklearne opasnosti), Hand Of Doom, Rat Salad i Fairies Wear Boots) – možda su manje poznate ili manje slušane, no one zaokružuju ovaj album u konsolidiranu, dobro izbalansiranu cjelinu, koja je grupi još više utvrdila lako stečene pozicije najmračnije sile u glazbi sedamdesetih.
Subjektivno, meni je jedan of favorita albuma upravo posljednja kompozicija Fairies Wear Boots s uvijek poželjnim izmjenama zaraznih ritmova u kojima je Iommi autoritativno odsvirao svoje uvijek specifične solaže baš za svoju dušu. Kompozicija kao stvorena za izvođenje u živo i bacanje prisutnih u pravo ozračje.
Interesantno je napomenuti kako je grupu i nakon dva reprezentativna albuma većina kritičara ili ignorirala ili pak gledala s prijezirom, no to je sveprisutni rizik te profesije: ili ćeš biti prorok ili pokajnik.
Ukratko rečeno, ovo nije prosječan uradak prosječnog banda nad kojim je potrebno rezati žile, da bi se krvlju pisali panegerični osvrti te ga se na umjetan način proglasilo genijalnim; ovo je zaista genijalan album kultnog banda.
Đorđe Škarica
« Black Sabbath | Black Sabbath Albumi Kronologija | Sabbath, Bloody Sabbath » |