facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
All the People: Blur Live at Hyde Park 03 July 2009


Bookmark

Data

Released Studeni 2009
Format Albumi
Vrsta Rock / Britpop / Alternativ pop
Dodano Utorak, 15 Ožujak 2011
Žanr Rock
Length 2:02:22
Broj diskova 2
Edition date Studeni 2009
Država Velika Britanija
Etiketa EMI / Dallas Records
Edition details Kronologija objave: 20. 11. 2009. (Njemačka), 22. 11. 2009. (SAD), 23. 11. 2009. (UK), 5. 12. 2009. (Francuska), 22. 12. 2009. (Kanada)
Tags Blur EMI

Review

Još do prije nekoliko godina to ne bih bio u stanju reći, ali sada, drago mi je što je Blur završio svoju priču gotovo simultano sa smjenom milenija. U redu, "Think Tank" je objavljen 2003., ali već je bio očito djelo benda na izdisaju, a svakako "13" možemo opisati kao zadnje veliko djelo jedne od perjanica britpopa devedesetih. Tim, po mom osobnom sudu, najboljim svojim djelom, Blur je naprosto završio svoju misiju. Odlazak gitarista Grahama Coxona, uvelike zaslužnog za zvuk benda, a zatim i sve bedastiji izleti frontmena Damona Albarna, od kojih je najpoznatiji beznadežno dosadan projekt Gorillaz, stavili su onu zadnju točku na priču o bendu koji je tih devedesetih uistinu značio nešto, sudjelujući aktivno u ukupnoj slici cijelog jednog razdoblja pop-kulture.

Zašto kažem da mi je drago što su se povukli sa scene? Za rijetko koji bend mogu reći kako zaslužuje dug rok trajanja; bendove, zapravo, preneseno u svijet književnosti, vidim ne kao pisce, dakle, autore, već kao romane, a albume kao pripovijetke, pjesme tek kao slova. Pa sad uzmite neki razuman vremenski period za pisanje romana i eto nas do moje poante. Da, neki su prebogati i preslojeviti da ih se piše tek godinu dana, a rijetki, uistinu posebni pišu se i po cijeli nečiji život. Blur nije toga kroja, mada ni danas, kad nijedan njihov album nisam odslušao dobrih pet godina (da, čak ni "13" i "Parklife", koje držim najboljima), ne mogu reći da su mi loši ili da mi je žao što sam tih famoznih devedesetih na njih "gubio" vrijeme. No, neka su otišli; bolje nego da dobijemo još jedne U2, da ne kažem Rolling Stones. Podcrtali su taj odlazak s čak dvije kompilacije najznačajnijih pjesama – recimo da je i to OK. Ali ponovno okupljanje?

Dva uzastopna nastupa u londonskom Hyde Parku okrunila su tu inicijativu, što je dovelo i do dokumentacije istih u obliku dva zasebna koncertna albuma s istim popisom pjesama. Ništa, dakle, od novih studijskih materijala. Uzevši bilo koji od dva albuma, zapravo, dobivamo tek još jednu kompilaciju najvećih zgoditaka Blurove pjesmarice, treću po redu u istom desetljeću. "All the People" ima ipak jednu dodatnu dimenziju u odnosu na hladnu retrospektivnost – bilježi bend u pokušaju povratka, sa zvukom i u obličju "dana poslije" u sučelju s reakcijom publike na taj isti pokušaj.

I, sad ono najbitnije, kako zvuči Blur nakon Blura? E pa uglavnom onako kako bi trebao zvučati netko čiji je rok trajanja istekao. Nije to loše, nije beskrvno, sve su te pjesme ili bar velika većina rasni hitovi ili bar zvuci koji su obilježili jedno podneblje i jednu eru, ali s ovim vremenskim odmakom, kao da su postali baš to – spomenici, "ono što se slušalo tada i tada", ostaci prošlosti. Pritom još, "She's So High", inače njihov prvi singl s prvijenca "Leisure", zvuči posve zamorno i ubačeno na repertoar više iz poštovanja, nego zato što se uistinu uklapa. Čak bih rekao da sam sličan dojam stekao na nekadašnjem velikom hitu "Girls and Boys", a pogotovo na "Tracy Jacks", koja se i inače čini viškom među svim ovim uspješnicama, da bih onda shvatio da mi naprosto treba vremena za zagrijati se i ufurati u taj nekad voljen britpop film. A stvari sjedaju na mjesto negdje na "Beetlebum", gdje već počinjem čak i uživati.

Ne skrivam pritom izražajnije simpatije prema albumima kojim su se odmakli od britpop matice, dakle, "Blur" i pogotovo, za britpop, a i za sam bend atipičnim, izvanserijskim "13". Upravo mi se oni, usprkos neporecivom značaju klasika "Parklife", čine onim najvrjednijim što je Blur ostavio, odnosno, bar dugovječnijim i, na ovoj vremenskoj distanci, zanimljivijim radovima. Slijedom toga, svakako bih bio sretniji da se ovdje našlo više pjesama s tih albuma (mada su sasvim solidno pokriveni, osim što bih možda "Trimm Trabb" zamijenio ili mu nadodao "Bugman", "No Distance Left to Run", "Trailerpark" ili "Battle"). Ovako, "All the People" je, kako sam već otprilike rekao, uredna best-of slikovnica, koju god varijantu albuma uzeli. I to je, čisto diskografski, sasvim u redu. To je sasvim u redu i kao program povratka na scenu. Koliko to materijal stvarno opravdava ili podupire i imaju li Blur potrebnu energiju i svoje mjesto na pop (rock) sceni nadolazećeg desetljeća, s cijelim jednim proteklim od njihovih "glory days"? O tom itekako možemo diskutirati, a ja ću za ovu i ovom prilikom zaključiti da se moraju itekako potruditi. Ili, naravno, jednostavno napokon reći ono završno zbogom.

 

Toni Matošin

Hits 937
Think Tank « Think Tank Blur Albumi Kronologija The Magic Whip » The Magic Whip

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102 albuma