facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Lipanj 2019
Format Albumi
Vrsta Blues rock / Garage rock
Dodano Petak, 20 Rujan 2019
Žanr Rock
Length 38:27
Broj diskova 1
Edition date Lipanj 2019
Država SAD
Etiketa Nonesuch
Tags Nonesuch The Black Keys

Review

Nakon mamutnog uspjeha šestog albuma The Black Keys, ''Brothers'', koji je bendu davao puno ''štofa'' da pokaže kako njihov sirovi blues-rock itekako ima odličnu prođu za radio, dečki nisu stali, već su objavili još dva albuma, uključujući čak i svima znani ''El Camino'' iz  2011. Pred nama je sad njihov deveti studijski album, ''Let's Rock'', kojeg je 28. lipnja objavila izdavačka kuća Nonesuch Records.

Dan Auerbach i Patrick Carney nisu se baš pretjerano družili tijekom zadnjih pet godina; takvo razdvajanje nekima pomaže a nekima ne. Kada se razmatraju The Black Keys sudeći po ponuđenom materijalu nisu dozvolili da ta razdvojenost djeluje na njihove glazbene osobnosti u ama baš niti jednom segmentu. U studiju dečki su usredotočeni, predani onome što rade i stvaraju i da, veliki su radnici, ne štede ni sebe niti druge. Tako jednostavno mora biti, pa je i album "Let’s Rock" u svakom pogledu korak naprijed. Doista se lijepo osjećam slušajući ovih 12 pjesama sabitih u niti 39 minuta. Ono što su možda dečki malo izgubili sada im se ponovno vratilo i, dragi moji, ovo zvuči jako dobro!

Naime, meni osobno zuče puno bolje, žešće, sirovitije kada u materijalima svoje prste nema Danger Mouse. Njegova odsutnost ostavlja više prostora za riffove, a "Let’s Rock" doista ne oskudjeva na tom polju.The Black Keys zvuče kao u svojim najboljim danima: e sad, pitanje je koji su to dani i za koga.

"Let’s Rock" nam pruža prizemni, pojednostavljeni pristup: samo Auerbach, Carney, dvojica pratećih vokala (Ashley Wilcoxson i Leisa Hans) i upravo onoliko stvarčica koliko je potrebno da posao u studiju bude obavljen. Ništa više niti manje. I na kraju, vidi vraga, taj studijski uradak ispao je kao neko svjetlo na kraju tunela.

Naravno da je sve poteklo od famoznih White Stripes, koji su potencirali lo-fi minimalizam usred pomalo uspavanog srednjostrujaškog rocka i tako su širom otvorili vrata brojnim glazbenicima koji nisu imali love za više ili nisu imali ideja kako bi realizirali toliko bitnu nadgradnju pjesama koje su skladali. The Black Keys se time jednostavno nisu opterećivali već su svojim bazičnim blues-rockom, koji je primarno prljav, tvrd i sirov i za koji znamo da nastaje po malim garažama i podrumima osvojili simpatije publike ali i 'teške' službene kritike. Tajna formula uspjeha The Black Keys očituje se u njihovoj implementaciji elemenata Hendrixove psihodelije ali bez ikakvih studijskih nadosnimavanja i ostalih znanih i neznanih studijskih trikova. Mogao bi sad lamentirati tko zna koliko još, ali doista držim da za to nema nikakve potrebe.

"Let’s Rock" The Black Keys kao da vraća ovaj dvojac u samo žarište, mada oni to zapravo ne žele ali stvari idu baš u tom smjeru. Koliko god se oni povlačili, uzmicali, toliko ih ta njihova glazba vraća i šalje u glazbenu žižu i ne daje im da budu po strani. Let’s Rock" već mjesecima žari i pali raznim top ljestvicama i iz pjesme u pjesmu dokazuje da je pred vama ''real deal''.

 

Mladen Lončar - Mike

Hits 180
Turn Blue « Turn Blue The Black Keys Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42