Review
Kako se rock-projekt Tin Machine nije pokazao najučinkovitijim načinom za prevladavanje "štete" načinjene slabašnim albumima "Tonight" i "Never Let Me Down", u jeku vladavine grungea i rasta britpopa David Bowie se odlučio, na neki način, vratiti samome sebi. Naravno, u slučaju tako raznolike, mijenama osobito sklone autorske figure, tako nešto je teško definirati, no slušajući "Black Tie White Noise", bez obzira svidio vam se više ili pak manje, teško se oteti dojmu da je to bio povratak maestra u kožu u kojoj se osjeća dobro i sigurno. Devedesete su se, dakle, otvorile, svi trendovi kao da su u jednoj točki našli utočište, sjecište, ali i filter, a za Bowieja nije moglo ne biti mjesta u tako uzbudljivom i raznolikom vremenu i prostoru.
U to vrijeme, dakle, početkom devedesetih, činilo se kako je karijera nekadašnjeg Ziggyja Stardusta i Thin White Dukea te potpisnika nekih od najznačajnijih albuma sedamdesetih zašla u svoj suton. Dva albuma s bendom Tin Machine možda su i bili – bar nakratko – dobar ispušni ventil i u svojoj realizaciji čak simpatični, ali bio je to rad motora kojem je nedostajao ovlašteni servis i koji od svojih aktera nije imao snage (ni ideje) izvući najbolje. Bowie se, srećom, od ranih dana pokazao ne osobito sentimentalnim i itekako spremnim na brza okretanja stranica, kako životnih tako i profesionalnih. "Black Tie White Noise" na prvu naslovom možda podsjeća na kultni drugi album The Velvet Underground, "White Light / White Heat" (Bowie je naslovnu pjesmu često i izvodio na svojim koncertima), no ta igra riječi ipak je zrcalila osobne preokupacije, od impresija uslijed rasnih nemira toga vremena preko glazbenih utjecaja s korijenima u crnačkoj glazbi i njihovim bjelačkim inkarnacijama do friškog ulaska u bračnu luku sa somalijskim supermodelom Iman. Upravo je brak i ozračio album tematski i stilski, pa zbirka započinje i završava eksplicitno u tom tonu i duhu.
Pa iako su instrumental "The Wedding" i njegova tekstom obogaćena repriza u završnici s "The Wedding Song" mogli smjestiti "Black Tie White Noise" u jednodimenzionalnu konstrukciju (Bowie ih je, kao i "Pallas Athena", i napisao upravo za svoje vjenčanje), ovaj je album mnogo, mnogo više od toga. Od samoga starta s uistinu "živim", odmetnutim saksofonom vođenim instrumentalom preko ponovne suradnje s gitaristom Mickom Ronsonom u obradi "I Feel Free" grupe Cream (na žalost, taj nakon duge stanke realiziran susret u studiju ostao je na tome, jer je Ronson vrlo brzo po objavi albuma umro) i briljantne obrade "Nite Flights", pjesme s istoimenog, neočekivano inventivnog zaključnog albuma The Walker Brothers, do singl-posveta "Jump They Say" (preminulom polubratu Terryju) i "Miracle Goodnight" (supruzi Iman), album svjedoči jedan revitaliziran rukopis, iako ne više revolucionaran ili definirajući. Stilski nelinearan i nepredvidljiv, "Black Tie White Noise" kao da reflektira neke stare Bowiejeve utjecaje i preokupacije prenoseći ih na pozornicu po mjeri devedesetih, što možda najzornije podcrtava naslovna pjesma, jazzom i soulom prošaran duet s pjevačem i producentom Alom B. Sureom.
Zanimljivo je da se u tom naumu Bowie ponovno obratio Nileu Rodgersu, čovjeku odgovornom za krvnu sliku "Let's Dance", albuma koji jest naznačio zaokret i još jednom dokazao snalažljivost u najširem glazbenom spektru, ali i koji je načeo krizu u poetici i glazbenom identitetu. Njegova produkcija ovdje je opet naglasila rasplesanost, ali je sve izmjestila u novo desetljeće. Ne dovoljno da Bowie bude ikome vođa i uzor (jer za to je trebao "naletjeti" odmah nakon "Let's Dance"), ali sasvim dovoljno za osvježenje i povratak u formu. Takav da se gotovo dogodio i treći album Tin Machine, ali srećom "samo" dostatno stimulativan za puni zaron u već postavljene trendove i neopterećenu, elegantnu plovidbu bez potrebe da otkriva ili otvara nove rukavce. Bilo je to otvaranje razdoblja u kojem se ovaj tada već barba mogao sasvim ugodno osjećati u društvu brojnih novih klinaca i trendsetera. U tom smislu "Black Tie White Noise" možemo nazvati pravim tranzicijskim albumom; druga je strana priče što u Bowiejevu slučaju ta naljepnica predstavlja nešto posve uobičajeno i logično, čak često.
Toni Matošin
« Never Let Me Down 
