facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Heroes


Bookmark

Data

Released Listopad 1977
Format Albumi
Vrsta Art Rock / Experimental / Alternative/Indie Rock / Contemporary Pop/Rock / Experimental Rock / Album Rock / Dance-Rock / Proto-Punk
Dodano Nedjelja, 27 Studeni 2016
Žanr Rock
Length 40:19
Broj diskova 1
Edition date Listopad 1977
Država Europa
Etiketa RCA Victor
Catalog Number PL 12522
Edition details objavljeno: 14.10.1977.; producent: David Bowie i Tony Visconti; snimano: srpanj-kolovoz 1977. - Hansa Studio by the Wall (West Berlin, Germany)
Tags David Bowie Tony Visconti RCA Victor

Review

Nevjerojatno su kreativno razdoblje u Bowiejevoj karijeri bile te godine početkom druge polovice sedamdesetih kad je naizmjenično snimao vlastita remek-djela i producirao jednako tako snažne albume Iggyja Popa. Nizali su se "Station to Station", "The Idiot", "Low", "Lust for Life" te "Heroes" kao da tom nizu nema kraja, a Berlin je polako postajao ne samo referentna točka, već i izvor nadahnuća i graditelj zvuka. Tek što je završio više nego odličan posao na Iggyjevom "Lust for Life", Bowie se u ljeto 1977., dok je "Low" još uvijek hvatao puni dah, marljivo bacio na snimanje novog albuma u tandemu s Brianom Enoom. Čuveni berlinski Hansa Studios sada je postao jedino mjesto događaja, pogled na iz totalitarističke paranoje stvoren Berlinski zid jedini horizont, a ambijent nekadašnje svečane dvorane instrument za sebe, poligon za nove avanture u nikad ukalupljenom zvuku Davida Bowieja. Kad se ekipi pridružio i gitarist Robert Fripp iz kultnih King Crimson, tada na svojevrsnoj pauzi od glazbe, novi smjer kao da je dobio svoje zadnje konture...

"Heroes" je u poluruševnom, golemom ambijentu Hanse, u drvenim podovima i visokim zidovima zatočenom prostoru dvorane, koja je tijekom prve polovice 20. stoljeća ugostila umjetničke izložbe, koncerte komorne glazbe, domjenke i bankete nerijetko političkoga karaktera, a te 1977. bila više nalik nezbrinutom komadu prošlosti, nadomak bodljikavih žica i prijetećih tornjeva s kojih su se dvogledima do prozora studija bez problema dobacivali stražari komunističkoga svijeta, nastao kao klaustrofobični artistički krik uperen u neku sanjanu, ali ne i izvjesnu budućnost. Daljnja razgradnja poznatih zvukova, poznate glazbe, započeta na "Low", ali, u Bowiejevu (pa i Enoovu) slučaju, i ranije, nužno je u tih mjesec-dva koliko se album snimao i miksao postala nešto poput čupanja, kidanja i razbijanja u svrhu (pre)oblikovanja dijelova dobivenih tom naoko nasumičnom destrukcijom. Angažman Roberta Frippa trebao je tom stalno evoluirajućem glazbenom tkivu dati novu injekciju, novu dinamiku koja bi Enoovim sveprisutnim sintesajzerima, Bowiejevom petljanju po cijelom nizu instrumenata, te gitari Carlosa Alomara i ritam sekciji s Dennisom Davisom za bubnjevima i Georgeom Murrayjem na basu, zasjekla brazde baš na pravim mjestima, ne dopuštajući da se pretoče u predvidljivost i konvencionalnost. Otvaranje s "Beauty and the Beast", čiju melodiju kao da su svi uključeni u njezinu izgradnju povlačili svatko na svoju stranu, najzornije i bez straha prenosi svu vitalnost stvaralačke slobode uzgojene tu, u svojevrsnoj ratnoj zoni svijeta rasječenog ideološko-političkom oštricom na dva dijela.

Ali "Heroes" ne upada ni na trenutak u zamku konceptualizma ili bilo kakve filozofije. On je prije svega gusti zvučni mozaik, čiji se dijelovi neprestano sudaraju u uskom im prostoru; sve kao da je nastajalo u hodu, formirajući se uz put, i tražeći punu artikulaciju u zadnjem mogućem trenutku. Fripp je navodno u vrlo kratkom vremenu odradio svoj posao, drpajući svoju gitaru i tražeći pravu metalik-boju iznad kostura pjesama; Eno je dozirao svoje slapove guste sintetike tako da ne zaguši pjesme, ali i da im nikad ne dadne previše zraka; Bowie je kao pomahnitali artist šarao saksofonom po inače sasvim pristojnim melodijama, obojivši već prisutnu klaustrofobičnost u boje paranoje na tragu onih iza Zida; Alomarov prilog bio je manje "vidljive" prirode, ali njegov je gitarski vez davao kaosu koheziju; ritam-sekcija je pak svim tim dijelovima dala rubove, bridove oštrih kontura, unutarnje granice u masi bez vanjskih margina, dok je produkcija Tonyja Viscontija svemu dala više nego dovoljno prostora. Naslovna pjesma esencijalni je i nezaboravni – baš zato zimzeleni – primjer skupljanja, sabijanja svega navedenoga u maestralnu cjelinu: pjesma koja je, uz još dvije ili tri, obilježila Bowiejevu karijeru (po osobnom skromnom sudu, njegova najbolja pjesma) kao da lebdi na krilima Frippove gitare, a nad likvidnim tijelom pjesme koja je istovremeno gusta kao tekući metal i prozračna kao evergreen stare škole, hladna i topla u senzualnoj međuigri tih suprotnosti. Tekst je, kao i u slučaju ostalih pet pjevanih pjesama, nastajao praktički na licu mjesta, pred mikrofonom, ostavljajući nam tako ne priče i ne velike misli za teška vremena, već komadiće toka svijesti, novi prilog cut/paste tehnici, tek natuknice izvučene iz uma umjetnika koji je pronašao slobodu na samom kraju slobodnoga svijeta.

U tom izostanku opipljive priče, u tim naoko sukobljenim sastavnicama glazbe koja se ne trudi dopasti ili katalogizirati, leži dugovječnost albuma "Heroes" i njegova stalno prisutna gravitacijska sila. Njegova četiri instrumentala – baš kao na prethodniku, "Low" – povlače vas za kragnu negdje u dubinu onog spomenutog tekućeg metala, ne da se ugušite u njemu, već da otkrijete krajobraz koji se krije u toj masi. "V-2 Schneider" s Bowiejevim saksofonom koji kao da želi odvući pažnju, kao hommage Kraftwerkovom Florianu Schneideru, ali i balističkoj raketi kojom su nacisti razarali London tijekom 2. svj. rata i koja je kasnije poslužila za američki svemirski program, zatim "Sense of Doubt" sa svojim zlokobnim glasovirom i prijetećim sintesajzerima koji se izlijevaju u prozračniji "Moss Garden" s japanskim ugođajem te opet sumorni "Neuköln" kao glazbenu refleksiju hladnoga rata nad dijelom Berlina tada nastanjenim turskim imigrantima, uobličili su još jedan impresivan kolaž i dali albumu istovremeno sidro u vremenu i dozu svevremenosti.

Ostaje mi pak nedokučivo zašto je pjesma poput "Secret Life of Arabia" došla na kraj albuma, iza zavijajućih tonova saksofona na izdisaju "Neuköln", što je samo po sebi bila sjajna završnica. Gotovo plesni komad Bowiejeve poetike doima se poput nakalemljene bonus-dionice, što ne umanjuje vrijednost albuma, koliko ga (namjerno?) čini još manje uhvatljivim. U usporedbi s gotovo šizofrenom "Blackout" na kraju prve strane ploče, dašak spomenute Arabije uistinu dođe kao live-prijenos egzotičnog sna. No, bio je to David Bowie na vrhuncu svoje umjetničke megalomanije lišene pak divljanja ega. Da, "Heroes" uistinu odaje zanesenjaka, ali ne više i onog hladnog junkieja od koju godinu ranije. U Berlinu on je pronašao samo njemu shvatljivu vrstu mira, prostor i anonimnost potrebnu da odkoči kreativnost koja je ionako šikljala kroz procijepe ne znajući gdje prestaje služiti i počinje vladati.

Toni Matošin

Hits 994
Low « Low David Bowie Albumi Kronologija Lodger » Lodger

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42