facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Siječanj 1977
Format Albumi
Vrsta Art Rock / Experimental / Alternative/Indie Rock / Contemporary Pop/Rock / Experimental Rock / Album Rock / Dance-Rock / Proto-Punk
Dodano Srijeda, 19 Listopad 2016
Žanr Pop-Rock
Length 38:26
Broj diskova 1
Edition date Siječanj 1977
Država UK
Etiketa RCA Victor
Catalog Number PL 12030
Edition details objavljeno: 14.1.1977.; produkcija: David Bowie i Tony Visconti; snimano: rujan - listopad 1976. - Château d'Hérouville (Francuska) i Hansa Studio by the Wall (Zapadni Berlin) - osim
Tags David Bowie Tony Visconti RCA Victor

Review

"Čovjek koji je pao na Zemlju", znanstveno-fantastična drama redatelja Nicolasa Roega iz 1976. snimljena prema romanu Waltera Tevisa, nije obilježila Davida Bowieja samo kao glumca, već je, kako se ispostavilo, bitno utjecala i na njegov glazbeni rad. Ne samo što prizori iz tog kultnog filma krase naslovnice njegovih najboljih albuma, već je duh te uloge progonio svoga utjelovitelja do te mjere da su ti albumi plodovi istih duhovnih i kreativnih kontrakcija. "Station to Station" je nastao s neke vrste dna, iz traženja ruke koja bi ranjenu dušu podignula iz možda plodnog, ali i vrlo opasnog, gotovo kanibalističkog mulja; njegov nasljednik i novo svjetlo na kraju tunela, "Low", nastao je pak iz neuspjeha da svoju glazbu nametne kao soundtrack spomenutom filmu, bar ako ćemo pojednostaviti stvari. Pritom je ključan čimbenik bio odabir novog suradnika koji bi donio svježu krv u uvijek otvoren Bowiejev glazbeni organizam.

Brian Eno, već tada bivši samozatajni član Roxy Music, neumorni eksperimentator na području ambijentalne i elektroničke glazbe, u Bowiejev se bijeg od Amerike i kokainske ovisnosti uklopio sudbinski. S ambijentalnim remek-djelom "Another Green World" iza sebe, Eno je u "Low" unio hladni minimalizam koji se po spretnom izračunu sudario s Bowiejevom transžanrovskom razigranošću. Zbirka koja je – pokazat će se – otvorila tzv. Berlinsku trilogiju zapravo najvećim dijelom nije snimana u Berlinu, već u okolici Pariza, no utjecaji tadašnje berlinske, odnosno, (zapadno)njemačke scene proželi su teksture pjesama kojima je već Eno dao jednu posve novu notu i smjer. Maestralni "Station to Station" zacrtao je put i postavio snažan temelj usprkos svojoj posve zamagljenoj genezi i kaotičnom nastajanju, ostatci nesuđene glazbe za Roegov film tražili su put do pune realizacije, a podneblje kojem se sve utjecalo bilo je definitvno europsko – trebalo je samo ugoditi instrumente i postaviti pozornicu…

A pozornica je bila šaroliki krajobraz odsanjanog sjecišta hladnoratovske zapadne i istočne Europe, indiferentnog prema nacističkim ostavštinama, s čime je Bowie jedno vrijeme otvoreno koketirao, kao i prema prijetećim sjenama komunističkog totalitarizma s druge strane zida koji kao da razdvaja i dvije strane albuma, baš kao što je tada kao simbol razdora umornog svijeta i paranoje jedne bolesne ideologije razdvajao napaćeni Berlin. Dvije strane ploče "Low" uistinu su poput dva čina impresivne, hipnotizirajuće predstave. "Speed of Life", instrumental koji otvara predstavu, pardon, album, u svom ekonomičnom zamahu sumira cjelokupno tkanje tapiserije koju otvara: nafilana sintesajzerskom sintetikom, gitarskim karuselom i distorziranim bubnjevima, ova furiozna skladba izostavljanjem teksta i rastrzanom gustoćom kao da poručuje kako poruke u riječima nema i neće biti i da sve što ostaje je glazba u bijegu od svojih stereotipa i svoje prošlosti. Da, samo će pet sedmina prvog dijela i nekoliko natruha u drugom dijelu albuma koristiti riječi kao kanal izražavanja, a i tada će to uglavnom biti mali lirski kaos na tragu cut/paste poetike.

A između instrumentala koji omeđuju prvu stranu ploče pjesme su što se doimaju više kao fragmenti, male, podrezane avant-pop avanture u mikro-svijetu određenom Bowiejevim izlaskom iz svoje uloge tragičnog izvanzemaljca, odnosno, "čovjeka koji je pao na Zemlju" te bijegom od okultizma koji je progonio među "postajama" izgubljenog ovisnika o kokainu. Nije teško tako u, primjerice, "Breaking Glass" pronaći pogled unatrag na dane (ili noći) provedene u samozavođenju okultizmom ("Ne gledaj tepih, nešto grozno sam nacrtao na njemu..."), u "Sound and Vision" utjecaj nedavne filmske uloge ili u gotovo konvencionalnoj "Be My Wife" iščitati poziv tadašnjoj supruzi Angeli da pokušaju očuvati brak koji se počeo raspadati ("Molim te, budi moja, dijeli sa mnom život, ostani sa mnom, budi mi žena..."). Razbacananost kakva krasi Bowiejeve stihove prenosi se pritom i na glazbu koja sječe ("What in the World") i zavodi ("Sound and Vision"), zaranja u sebe ("Always Crashing in the Same Car") i bježi od sebe ("A New Career in a New Car"), ne ostavljajući vam ni na trenutak i pol priliku da joj posve uhvatite bit. No, takva se poetika nužno morala vrlo brzo rasplinuti, za što je poslužila druga strana ploče (ili priče), na kojoj je i Eno značajnije sudjelovao.

Četiri skladbe nalik hi-tech elegijama, ambijentalne poeme bez ili s vrlo malo riječi dolaze kao poezija nakon proze, nijansiranje boja nakon postavljenog grubog nacrta. "Warszawa", čiji je koautor Brian Eno, evocira Poljsku, dok preostale tri poeme kao da oplakuju goropadni zid čije je promatračnice Bowie mogao pogledavati iz čuvenog berlinskog studija Hansa, gdje je album dobivao završno poliranje. Ono što ambijentalnost i elegičnost ovih četiriju skladbi čini dodatno impresivnima osjećaj je probijanja pjesama s prve strane ploče kroz njihove pore bez da se uistinu probiju. Sjajna produkcija Tonyja Viscontija kao da je na najpogodniji način uspjela sabrati svu rastresitost materijala i učiniti ga monolitnom cjelinom. Završna "Subterraneans" sa svojim gitarama puštenim unatrag i kriptičnom vokalnom završnicom zaokružila je tako maestralno djelo, zavrnuvši stvari prema početku, baš kao da poziva na novo slušanje i čitanje i spriječi izgubljenost u prijevodu. Ono gdje "Low" i jest najsnažniji njegova je nevjerojatna lakoća prenošenja boje, okusa i mirisa, raspoloženja i atmosfere, sve kroz posve različit materijal koji duguje avangardi koliko i discu, rocku koliko i komornoj glazbi, filmu koliko i notnom pismu. Čovjek možda jest pao na Zemlju, ali pronašavši svoj(e) komad(e) Zemlje, Bowie je pronašao i novi smisao svoje glazbe. Na "Low" je pritom, kanalizirajući stare i novije boli, pronašao i (samo)disciplinu.

Toni Matošin

Hits 1022
Station To Station « Station To Station David Bowie Albumi Kronologija Heroes » Heroes

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42