Review
Ako ste po spooky imenu izvođača stekli dojam da se radi o okorjelim muškarčinama kojima je krv simbolično gotovo svakodnevna konzumacija, grdno ste se prevarili. Iza umjetničkog imena Weyes Blood krije se američka pjevačica, kompozitorica, glazbenica prekrasnog baršunastog vokala s kojim plete čarobnu paučinu (na koju se tako olako zakačite, ne pomišljavši pri tome napustiti je dobrovoljno), pravim imenom Natalie Laura Mering. Nakon od kritike gotovo obožavanog prethodnika „Titanic Rising“ za kojeg je sama autorica kazala da je to susret Boba Segera i Enye; glazbene razglednice o ljubavnom razočarenju, oštećenoj realnosti, ali i pronalaženju nade; ovo joj je peti po redu dugosvirajući uradak na kojem iz svog sigurnog i prirodnog utočišta pronađenog u najboljim notama i versima iz 60-tih i 70-tih, s nedvojbenim asocijacijama na Carol King, Caren Carpenter, Joni Mitchell, Emmylou Harris, - orbi et urbi isporučuje pregršt novih melodija sa nizom finih sekvenci na koje se ne nikako ne smije ostati ravnodušan.
Ovo je nastavak njenog ambicioznog koncepta, trilogije započete s gore spomenutim albumom koji je ljubiteljima dream popa predstavljao pravu senzaciju. Nastavak je to autoričinih osobnih opservacija na aktualni, apokaliptični koloplet modernog života, ljubavi; njen iskaz tamnog sjaja, iskaz gorkih iskustava koji joj daju novu snagu.
Album sadržava 10 retro, ujedno i svježinom obojenih pjesama bogato orkestriranih, sanjivo aranžiranih, otpjevanih sugestivnim i pamtljivim vokalom, posloženih u savršenom balansu sa akustičnim glazbenim stavovima 70-tih i gore navedenim imenima, te sa očitom evokacijom na „Laurel Canyon“ atmosferu. Stoga i ne čudi pomalo klasičan pristup, gotovo analogan, bez studijskih manipulacija.
Natalie je surađivala sa Lanom Del Rey i Father Johnom Mistyjem, dokazujući s tim kolaboracijama njenu opredjeljenost prema stvaranju bogato orkestriranih balada. Rekao bih da je to njen „klasični“ songwriting baziran na glazbi 70-tih u srazu s baroknim aranžmanima ogrnutim u pomalo opskurnu atmosferu i s prepoznatljivom glazbenom gravitacijom. Album je nastao u koprodukciji Weyes Blood i Jonathana Radoa, uz pomoć Andrewa Sarla (Big Thief), Meg Duffy(Hand Habits) i Mary Lattimore.
„God Turn Me Into a Flower“ svojom hipnotičnim vertigom podsjeća na opus pomalo zaboravljene Enye. Osvrt je to na mit o bezosjećajnom Narcisu koji se zaljubio u vlastiti odraz u vodi, pokušao ga poljubiti, da bi se zbog neuzvraćene ljubavi ubio. Njegovo tijelo se pretvorilo u cvijet sunovrat. Opijajajuća atmosfera ove pjesme potencirana samo glasom, zvukovima prirode, ptičjim cvrkutom, kolaž je to zadivljujućih sekvenci koje zaista posjeduju auru bezvremenske mističnosti uz gotovo epski klimaks.
„Children of the Empire“ gotovo je savršena skica za predočavanje kako se pjevalo, komponiralo, produciralo i aranžiralo 70-tih godina; mali je to esej o tome kako naizgled „jednostavna“ pjesma treba zvučati.
„Grapevine“ je posveta raskidu jedne veze, sa sjetom se sjeća izgubljenog vremena koje se neće vratiti. Sugestivan vokal, bogata orkestracija dovode ovu ugodnu pjesmu u sam vrhunac ovog perspektivnog albuma. Albuma s osebujnim stilom koji „vrišti“ iz svake pjesme, postavljajući pri tome više pitanja, manje odgovora; pitanjima koje su odlično prijevozno sredstvo za bijeg u jedno ugodno druženje sa potentnom glazbenicom.
Đorđe Škarica
/
