Review
Dvije godine nakon solidno(g) zapaženog prvijenca "Apaši", šibenski bend BluVinil nastavlja zabavljati i sebe i nas glazbom kojom prilično vješto balansiraju dvije sastavnice izlizane sintagme pop-rock. A Matej Nakić kao autor i frontmen te birana postava koju upotpunjuju Bruno Jakelić, Ante Lovrić i Marko Jurin uistinu baš nastavljaju ondje gdje su stali s "Apašima", toliko da imate dojam da se album jednostavno prelio u ovaj novi, bez stanke i (nepotrebnih) redefiniranja ili repozicioniranja.
Uostalom, teško mi je i zamisliti da u svojoj glazbi ova ekipa kalkulira ili se ozbiljnije bavi nekakvim konceptom kojeg bi eventualno izgurali u prvi plan. BluVinil, naime, nudi glazbu toliko neopterećenu i lakoprohodnu, istodobno savršeno neozbiljnu i fino stiliziranu (hm, ipak ozbiljnu?), da je slušatelj ne može ne zavoljeti, bar na površinskoj razini. Nenametljivi, a sveprisutni vintage premazi, kombinirani s melodioznošću, kombiniranu pak dalje s razigranošću u samom tkanju glazbene tapiserije, na problematičnom drugom albumu "Zna li itko tajnu srca?" funkcioniraju svakako samo ne – problematično. Jer, Matej i ekipa snimili su zbirku pjesama koja nijednim taktom ili stihom ne odaje ni naznaku kakvog grča; sve fino teče iz pjesme u pjesmu s mirisom i okusom gotovo bilo kojeg od prethodnih desetljeća popularne glazbe, osobito onih s druge strane milenijske crte.
Možda će vam, da, prvo sve zamirisati na osamdesete, ali nema potrebe za konkretnijim povlačenjem usporedbi i poveznica. Od uvodnih pjesama, "Lika" i "Heroji", bend vješto, a da pritom odaje dojam vlastite dobre zabave i uigranosti, kroji zvučnu sliku koja nas i bez nepotrebne nostalgije povlači nekamo neodređeno unatrag kroz vrijeme. Ali po svojim pravilima i po friškim recepturama. Obje pjesme su zreli plodovi jedne očito mlađahne radionice, prva osvajajući dalmatinskim ugođajem koji pak nema mnogo veze s festivalskim sivim prosjecima, a druga pumpajućom melodioznošću dovoljno atipičnom da samu sebe ne proguta u predvidljivosti. Nakon takvog početka ostatak albuma kao da se posložio sam od sebe...
Naravno, ono što se čini samo po sebi razumljivim i očekivanim zahtjevalo je itekako mnogo truda, a i, kako je u slučaju BluVinila, uvjeren sam, sve skupa prvenstveno dobra zabava, finog balansa začina kojima bi obogatili konačni specijalitet. Dotaknuti se na svoj način čak i disca ("U predgrađu"), isplesti pravu, sočnu, a sebi svojstvenu pop-rock baladu ("Sve što sam bio"), nabaciti dobru, nenametljivu zezanciju ("Boris B"), dodati u pravom trenutku malo naglašenije rokerskog štiha ("Sutra mi nije u glavi") pa sve zaokružiti naftalinskim minimalizmom naslovne pjesme – sve su to Bluvinil uspjeli u svojih vinilnih četrdesetak minuta koliko su sebi dali u zadatak. Praktički bez praznog hoda, bez pobjeglih manirizama (jer, iako tu i tamo povuče u tom smjeru, ne bih tu uvrstio Matejev sugestivan, više uživljen nego preglumljen vokal) i bez povlačenja za rukav. "Zna li itko tajnu srca?" neće ničim niti naslutiti odgovor na to svoje pitanje: ovo je prije svega više nego solidan zabavan i nekaloričan album glazbenika koji osjetno uživaju u svom zanatu, čime sugeriraju vrlo zanimljiv nastavak svoje priče kojom vješto bježe klišejima rocka.
Toni Matošin
/
« Apaši 
