Review
Iza imena Battleme stoji zapravo solistički projekt donedavnog frontmena teksaškog hard-rock sastava Lions, Matta Drenika, vremenom stasao u punokrvni rock bend. Drenik je taj svoj glas artikulirao prvi put za potrebe i u nas prikazivanog FX-ovog serijala "Sinovi anarhije", gdje su njegova sugestivna izvedba klasika Neila Younga "Hey Hey, My My", kao i vlastita "Burn This Town" ostale trajno upamćeni TV-trenutci zadnjih godina. Battleme je nakon uspjelih porođajnih singlova i sve boljih dugosvirajućih radova dogurao, evo, do četvrtog albuma, kojeg će ovih dana predstaviti – po drugi put – i hrvatskoj publici, i to u Zagrebu, Rijeci i u Šibeniku!
"Cult Psychotica" već je sasvim daleko od početnih folk-rock preokupacija, mada se ti temelji osjećaju i sada u brazdama eksplozivne svirke dužne bluesu koliko i punku. Drenik se već ranije pokazao vještim i više nego dovoljno zanimljivim baštinikom ostavštine rocka, ali i sudionikom kurentnih zbivanja. Od svoje prve minute ovaj album iskri energijom kojom Battleme oduševljavaju koncertnim nastupima. "No Truth" kao uvod zapravo tek mami, poziva na način da se možda ne zaleti u prazno ili obeća nešto pogrešno, ali to je rock zamočen i za šiju izvađen iz tradicije, karusel teških gitara i sjajne ritam-sekcije, gdje Drenikov meki, ali upečatljiv vokal može na najbolji način pričati svoju priču. A "Cult Psychotica" je ima, gotovo konceptualno govoreći o trampovskoj Americi, ali ne izravnim pamfletima i pokličima, već se trudeći razvijati svoje narative o herojima i gubitnicima, prilagođenima i neprilagođenima, o uskim i širokim prostorima, zebnjama i nadama. Kad to zarola u kotrljajuće gitare nalik onoj u "Wanna Go Home" ili još zaraznijoj "Suzie Fuse", rock-tulum postaje neminovan.
Distorzije, štektavi rifovi, vrtlozi i karuseli, zdrav bijes i izvođački entuzijazam oprašili su "Cult Psychotica" kao sjajnu zbirku koja rocku neće donijeti ništa osobito novo, ali koja će svjedočiti radost koju njegove bazične forme i dalje donose novim generacijama autora i izvođača, kao, naravno, i publike. Singl "Testament" savršen je ogledni primjerak poetike utisnute u brazde albuma – na bluesu formirani gitarski šamari vode Drenikov vokal kroz nešto što je i tradicionalna rock-pjesma i mala bravura za present tense. Kao i "Hot Mess" koja se referira na izbor Trumpa za predsjednika, ali od toga ne pravi frustriranu rugalicu ili jadikovku, već rasplesani rock koji kao da zove na tulum. A to nisu svi vrhunci albuma, jer je "Bitch Blues" sjajna adrenalinska porcija brzokotrljajućeg rocka, dok "Misfit Honey Bear" zavodi preciznim gitarama i izrazito raspoloženim vokalom. Završna pak "Lowlife" atmosferična je proza na gitarskim žicama, notni krajobraz kojeg nam Drenik i probrano društvo ostavljaju nakon što se znoj već stopio s instrumentima, a riječi se potrošile u traženju smisla u besmislu, razuma u bezumlju. Zaokruženje je to albuma koji se bez patetike ili obzira može nazvati jednostavno rock-albumom, bez da se itko ima potrebe pitati što to točno danas znači.
"Cult Psychotica" je glas, kako je to sam Drenik opisao, a prije svega zabavan, uzbudljiv album. Ako ćete čeprkati dublje, naći ćete i priču, frustraciju, gnjev, ali i zdrav pristup svom pozivu. Navodno uživo to sve skupa zvuči još sugestivnije, sirovije svakako, nabrijanije, žešće, u što ćemo se moći uvjeriti na, eto, čak nekoliko lokacija. Do tada, a, naravno, i poslije, uživajmo u zdravoj rock svirci Battleme.
Toni Matošin
/
