Review
„Alkohol i droge prirodni su sastojci naših krvotoka“, izjavio je svojevremeno Paul Rogers. Još su romantičarski pjesnici veličali stanja obasjana unutarnjim suncem. Alkohol je pravi simbol životne vatre, ujedno i simbol stvaralačke inspiracije. Zaista, Rogers nije ni prvi ni zadnji kojemu je ambivalentnost alkohola pomogla udaljiti razum, spriječiti ukrućivanje logike, te pripremiti racionalnu invenciju. Ista stanja bila su također prisutna u nastajanju epskih opusa Zeppelina, Stonesa, Floyda… Ta činjenica, potvrđena i prepoznata u bezbroj sličnih situacija, morala je jedinstvenu glazbenu narativu našeg „lošeg društva“ nevjerojatnom lakoćom približiti istinskim poklonicima rocka koji su ga s iskrenim aklamacijama prepoznali kao vrhunsko ostvarenje. Zaista, njihov prvijenac sasvim zasluženo ulazi u almanah albuma (ne uvijek prvijenaca) u kojima je „od korica do korica“ prisutna i zadržana nesvakidašnja kvaliteta materijala. Što uvijek ukazuje na eruptivnu provalu adrenalina uobličenog u jedinstveni glazbeni sadržaj. U tu bih ligu uvrstio sjajna ostvarenja poput „In The Court Of Crimson King“, „Black Sabbath“, „Led Zeppelin 1“, „Cheap Thrills“, „Santana“, „Dark Side Of The Moon“, „Sgt.Pepper's Lonely Heart Club“, i tako u nedogled.
Po mnogim nevažnim parametrima Bad Company nisu svrstani u prvu rock ligu, sasvim nezasluženo kazao bih, jer su u osvitu svog stvaralaštva sasvim reprezentativno predočili Urbi et Orbi sve ono što rock čini još uvijek nepredvidivom i uvijek uzbudljivom etapom svjetske glazbene scene od samog njenog začetka. A to su: iskrenost, jer samo slabići ne mogu biti iskreni; fantazija, čija je realnost uvijek ljepša od obične stvarnosti; gnjev koji uvijek stvara verse i note; hrabrost, jer je bezumlje hrabrih sol života; ludost, jer je ludilo san onoga koji je budan i svjestan; poezija, koja, ako nije otpjevana, nije se ni dogodila…
Nakon raspada grupe Free, njihov pjevač, gore navedeni Paul Rogers, uz pomoć bubnjara Simona Kirkea (također Free), gitarista Micka Ralphsa (Mott The Hoople) i basista Boza Burrella (King Crimson) – duboko impresioniran filmom Jeffa Bridgesa „Bad Company“ – s lakoćom je pronašao naziv svog budućeg benda. A činjenica da je svoje prste u taj projekt umiješao nitko drugi do Peter Grant, obećavala je mnogo izuzetnih trenutaka.
Album izdan 1973. godine pod etiketom Swan Song Recordsa iz prve je pobio ustaljeno mišljenje kako je pravi put najkraći, ali ponajčešće treba puno vremena da se njime dođe do cilja. Uspjeh je bio munjevit kako u Velikoj Britaniji, tako i s one strane Velike bare.
Postoji prepoznatljiva sličnost s vlasnicima Swan Song Records; Led Zeppelin su svoje najveće uspjehe, kao i izgrađivanje statusnog puta, također ostvarili u Americi. Bad Company svoj su uspjeh započeli kao predgrupa, da bi ubrzo postali headlineri, glavna atrakcija s uvijek rasprodanim koncertima.
Paul Rogers – The Voice, zbog svog specifičnog glasa često uspoređivan s Rodom Stewartom, ponosan je vlasnik jednog od najosebujnijih i najpotencijalnijih vokala u cjelokupnoj povijesti rocka. Uz taj božanski dar, ja bih ga opisao kao najkvalitetniju kombinaciju Otisa Reddinga i Toma Jonesa, a iskazao se i kao kompetentan autor – zajedno s Mickom Ralphsom autor je gotovo sveg materijala. Ovaj jaki autorski dvojac različitih osobina i stremljenja prešutno je spojio naizgled nespojive dijelove u kompaktnu cjelinu, pamtljivu za sva vremena. Ralphs je inače autor njihovog prvog općepoznatog hita „Can't Get Enough“ kojeg je napisao za vrijeme dok je bio u grupi Mott The Hoople, a kojeg nisu nikad izveli iz jednostavnog razloga što njihov vokal Ian Hunter nije imao nužan raspon glasa, što je ujedno bio i jedan od glavnih razloga odlaska Ralphsa iz grupe.
Ako postoji nepisano pravilo da svaki umjetnik mora proći kroz svoj pakao, čistilište i raj, onda su Rogers i društvo brzinom jednog sprintera i lakoćom jednog genija svladali sve tri etape u jednom velikom zaletu, čiji je rezultat jedan od nezaobilaznih albuma svih vremena. Njegova, skoro predvidljiva „jednostavnost“ u sebi ipak krije slojeve znanja, iskustva i radosti koja nije dozvoljena ni moguća baš svakome.
Album inače obiluje zaraznim ritmovima koji podosta počivaju na nasljeđu Creama i Hendrixa, s ukusnim dodacima soula, countryja i bluesa, stoga je predstavljeni glazbeni švedski stol izrazito bogat ukusnim i lako probavljivim prilozima. A što je najvažnije, ovo je uradak s logičnim rasporedom kompozicija, uradak koji nedvojbeno ima svoju glavu („Can't Get Enough“ – sočnu i rasnu rock veselicu, nezaobilaznu stavku svakog moto partija) i rep („Seagull“ – božanstvenu baladu, veličanstvenu u svojoj jednostavnosti i ogoljenosti). Područje između glave i repa dostojanstveno ispunjavaju „Bad Company“, pjesma koja se mora naći u svakom ozbiljnom rock udžbeniku, „Rock Steady“ sa svojim pokličem stvorenim za pokretanje masa, „Movin' On“, preteču jednog Brown Sugara, nezaobilazna blues laganica „The Way I Choose“, te zasigurno najdramatičniji moment albuma, „Ready For Love“, kao savršena glazbena kulisa svakog ozbiljnijeg krstarenja autom i svih onih užitaka koje takva avantura donosi.
Ovim albumom Bad Company su punim pravom zaslužili nositi lovorove vijence kao simbol slave stečene isključivo njihovim duhovnim „pijanstvom“ kojim su nam u 33,55 minuta poklonili nezaboravne trenutke.
Đorđe Škarica
