facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
An Acoustic Evening at The Vienna Opera House

Bookmark

Data

Released Ožujak 2013
Format Albumi
Vrsta / Blues rock / American Trad Rock
Dodano Četvrtak, 07 Travanj 2016
Žanr Blues
Length 1:40:58
Broj diskova 1
Edition date Ožujak 2013
Država SAD
Etiketa J&R Adventures
Catalog Number PRAR944445
Edition details objavljeno: 25.3.2013.; izvršni producent: Roy Weisman; produkcija: Kevin Shirley; snimano: 3.7.2012. - Vienna Opera House
Tags Joe Bonamassa J&R Adventures Kevin Shirley Roy Weisman

Review

Glazbeni portal SoundGuardian.com i njegov BLUES CORNER iz dana u dan sve više i više postaje mjesto gdje se mogu pročitati i dobiti najsvježije informacije o svjetskim EKSKLUZIVNIM glazbenim izdanjima raznih glazbenih usmjerenja. BLUES CORNER je mjesto odnosno prostor gdje posjetitelji i čitatelji ovog glazbenog portala mogu dobiti informacije o nekim od najvažnijih svjetskih izdanja / edicija kada je u pitanju ovaj glazbeni stil. Pred vama, poštovani posjetitelji, je dvostruki live album An Acoustic Evening at The Vienna Opera House, zasigurno jednog od najvažnijih glazbenika, gitariste 'mlađe' generacije, izuzetnog Joea Bonamasse. Ovaj izuzetni glazbeni događaj zabilježen je kako na CD-u, tako i na dvostrukom DVD izdanju, Blu- rayju, ali i dvostrukom LP albumu. Danas, 26. ožujka izdavačka kuća J&A Adventures u Americi objavljuje ovo izdanje, koje je upravo pred vama, dok je Provogue Records istu stvar učinila jučer u Velikoj Britaniji.

Sve ono što se tijekom srpnja prošle godine odigravalo tijekom sedam ekskluzivnih akustičnih koncerata pred ograničenim brojem slušatelja, te svoj vrhunac imalo upravo na koncertu u poznatoj Bečkoj operi. Ovaj puta su glazbu Mozarta, Beethovena, Schuberta, Brahmsa, Mahlera, Haydna i Straussove valcere i polke, dostojno zamijenile kompozicije ovog ingenioznog gitariste, skladatelja i glazbenika, koji je došao na pozornicu okružen svojim gitarama i uz pratnju tradicionalnog irskog violiniste Gerry O’Connora,koji uz to svira mandolinu i bendžo, švedski multi-instrumentalista Mats Wester na nyckelharpi - to je tradicionalni švedski žičani instrument, a uz njih je klavijaturista Arlan Schierbaum, koji nam dolazi iz Los Angelesa, dok je na udaraljkama Lenny Castro iz Puerto Rica. Internacionalni band , band iz raznih dijelova svijeta samo dokazuje kako glazba, nema nikakvih granica. Ta njena snaga, ta njezina energija i moć pred sobom ruše i najveće zidove, prepreke i biva na kraju krajeva doista svačija, samo ako ju volite, ako ju razumijete i ako vam je imalo stalo do nje. Ako je to tako, pred vama će se otvoriti nezamislive mogućnosti, apsolutno nemoguće varijacije od kojih će vam svako malo zastati dah. Svi oni koji imaju povlasticu uživati u njenim čarima, duboko u sebi znaju koliko su sretni. Dobra glazba bilo kojeg stila i orijentacije nikada nije razočarala ljude koji ju vole. Da bi bili dio takve mase jednostavno morate biti otvoreni, u svojoj glavi ne smijete držati neke nebulozne ograde, niti biti rob određene glazbene forme. Da, čudno je to što sada pišem, ali to je istina; važno je znati i biti svjestan da voljeti glazbu ne znači sjediti kod kuće i ljubomorno čuvati ono što imate, već je bogatstvo sve to podijeliti sa drugima. Dati drugima da to čuju, da se imaju prigode upoznati sa onim, što još nisu uspjeli čuti. Sjedeći u sobi i slušati nešto samo za sebe zapravo je egoistični egzibicionizam ili ekshibicionizam, kako god želite. A to je težnja za vlastitim pokazivanjem, isticanjem sama sebe, nećemo sada o tome, budući da to može imati i duboke konotacije u onom, nastranom seksualnom ponašanju. A joj…kuda sam sada otišao…brzo nazad, brzo natrag na sjajni, akustični, dvostruki album An Acoustic Evening at The Vienna Opera House van serijskog Joe Bonamasse.
U zadnje vrijeme Joe radi zapravo što god poželi, što mu se svidi i što misli da bi moglo zadovoljiti njegova glazbena stremljenja. Njegovi solo albumi, njegov rad sa Black Country Communion, njegove svirke sa doista impozantnim brojem legendarnih majstora gitare, ali i mladim još nedovoljno afirmiranim glazbenicima. Tu su i njegove suradnje sa Beth Hart i Sandi Thom, tu je i zadnja, ovogodišnja 'furka' u funk, funky - fussion projektu Rock Candy Funk Party i albumu We Want Groove, sve su to jasni pokazatelji da ovaj glazbenik jednostavno svira glazbu…a sad tko voli, nek' izvoli.

Budući da sam do sada dosta pisao o Bonamassi, što samo govori da sam preslušao određenu količinu njegovih albuma, ali i nazočio njegovom koncertu u Zagrebu, gdje je doslovno protutnjao i na jedan vrlo impresivan način pokazao zašto je trenutno No.1 od mlađe generacije glazbenika. Možda će nekog nervirati njegove česte promjene gitara, gotovo za svaku pjesmu tu je druga gitara, ali tu su u pitanju njegove vizije i ono što čuje i kako to čuje, pa ako mu za to treba druga gitara, drugi štim a zašto ne? Ne vidim što bi u tome bilo loše, dapače!

Da, mnogi već znaju da je Joe moj 'ljubimac' zbog A New Day Yesterday, velikog hita meni osobito dragog banda Jethro Tull. I to je dosta, neću dalje jer …znam kud bi nas to odvelo.

Slušajući album prva pomisao bila mi je i meni opet posebno dragi album No Quarter: Jimmy Page and Robert Plant Unledded. Nevjerojatno, ali to mi je prvo palo na pamet i kako sam sve više i više preslušavao album An Acoustic Evening at The Vienna Opera House, to sam sve više bio uvjeren da je asocijacija bila prava i opravdana. Zanimljivo, brdo albuma onako 'bez struje' snimljena je no, meni je upravo album No Quarter prošao glavom. Zanimljivo što je to potenciralo ugođaj, svirka, atmosfera nisam baš siguran, ali sam siguran da sam odabrao prvi album za komparaciju, ma ne za komparaciju bolje napisati za asocijaciju.

Prvi disc nekako mi se čini više 'uštogljen' bez obzira što publika puca po šavovima a prava stvar se odigrava na drugom disku, sa kojeg doslovno teče, prolijevaju se ti 'blue notes' i to u takvim količinama da to i nije baš previše normalno. Pitanje je; da li se to uopće može apsorbirati u toj količini? A sve je započelo izvedbom The Ballad Of John Henry, woow tko bi uopće i pomislio u što će se to izroditi. A potom dolazi taj drugi disk na kome odmah Joe kaže da će malo svirati B.L.U.E.S., i ludilo kreće! High Water Everywhere a moja malenkost se utaplja, ostaje bez zraka, pluća traže zrak a u njima ima samo bluesa, u tijelu nema ništa osim bluesa. Nakon što sam ovaj album preslušao i preslušavao cijeli dan i noć, nije mi trebalo ništa, nije mi žao potrošenog vremena i sada u zoru slušajući blues dvadesetih godina prošlog stoljeća, tako znalački uvijenih u apsolutno jedinstvenu Jockey Full Of Bourbon Tom Waitsa, svakog će tjerati da ostane budan, da ostane fit. Teško je ostati pribran, teško mi je ostati objektivan, svim silama tjeram se da budem, znate ono 'stay cool', to iz mene crpi nevjerojatno puno energije, emocija i doista je teško sve to izdržati.

Slijedi skladba Richmond sa egzaktnom porukom, zvukom gdje se pretapa prigušeni blues ugođaj sa dominantnom i primarnom frazom. A odmah zatim Stones In My Passway velikog Robert Johnsona, ali sada je tu Joe Bonamassa; a u tijelu požar, u tijelu oluja, koja svojim munjama para sve oko sebe i doslovno razdire našu osobnost. Morao bih tu malo stati i predahnuti, no nema vremena nadolazi Ball Peen Hammer a odmah potom tu je Black Lung Heartache. Ova skladba u tom svom irskom štihu ima posebnu draž, a Joe radi ono što najbolje zna, dodaje joj bluesy-folk ozračje i sve odlazi na desetu potenciju.

Spominjao sam album No Quarter: Jimmy Page and Robert Plant Unledded, usuđujem se napisati uz dužno poštovanje An Acoustic Evening at The Vienna Opera House otišao je korak dalje! Zašto ? Uz sve prijašnje kompozicije poslušajte Mountain Time, Woke Up Dreaming i Sloe Gin, ali molim Vas učinite to pažljivo i vidjeti, ma…vraga vidjeti, čut' ćete milijardu razloga zašto sam to napisao!

Joe Bonamassu zavolio sam davno prije njegovog koncerta u Zagrebu, sada nakon jednog razdoblja male sumnje, a koje li zablude! I sve to zbog njegove hiperaktivnosti. Sada sam se ponovo vratio i opet sam uvjeren da je to… TO!

A potom druga pjesma izvedena na bisu bila je Seagull. Da, da to je ona pjesma sa prvog albuma Bad Company i Joe opet pokazuje koliko je veliki svirajući pjesme drugih. Zatvorio je ovaj svoj nastup na jedan od najboljih mogućih načina, pjesmom koja je svojom akustičnom formom obilježila jedno veliko, dugo i značajno razdoblje. Svaka čast MAJSTORE!

PREPORUKA:
Nema se što napisati osim, An Acoustic Evening at The Vienna Opera House Joea Bonamasse je OBAVEZNA lektira! To štivo se jednostavno mora imati i svako malo valja ponavljati gradivo!

Na kraju evo što o svemu kaže sam Joe: To say this was a challenge is an understatement. To say this was a departure from anything I had ever done before is an even bigger understatement. I can say with full certainty that it was the most enjoyable tour I have ever done. On this tour I really learned the virtues of my singing lessons over the years. Take away those long guitar solos, all that sustain and that big Gibson sound and what is left leaves you no option but to dig deep and sing until you can't sing anymore.

Mladen Lončar - Mike

Hits 677
Driving Towards the Daylight « Driving Towards the Daylight Joe Bonamassa Albumi Kronologija Blues Of Desperation » Blues Of Desperation

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42