Review
Ljeto nam se vratilo. Doduše, neko malo sparno pa kišovito, povremeno olujno i meteorološki nepredvidivo, ali je ovdje. I to ne samo kao godišnje doba već i kao vinilno reizdanje albuma koji ga tako lijepo, veselo a istovremeno nježno i nostalgično opisuje.
„Anđeli nas zovu da im skinemo krila“ prvi je studijski album grupe The Animatori iz 1983. godine koji je snimljen u studiju "Tetrapak" u Splitu između siječnja i ožujka te iste godine u produkciji Željka Brodarića Jappe. Pitkih je melodija i veselih tekstova koji slave opuštenu mladost. Bio je to album koji je svojevremeno odlično prihvaćen te je, kada se pojavio prije četiri desetljeća, obarao sve rekorde u prodaji a sama naslovna pjesma nekoliko se mjeseci zadržala na prvom mjestu u ono vrijeme popularne tv-emisije “Hit Meseca“ Radiotelevizije Beograd.
U reizdanju Croatia Recordsa album je otisnut na crvenom vinilu i ima izuzetno dobru opremu. Omot se otvara na preklop i unutrašnjost sadrži sve tekstove koje je napisao Krešimir Blažević, pjevač, gitarist i idejni vođa ove grupe. Osim tekstova, ovdje su i svi ostali potrebni podatci o članovima benda, gostima i tehničkoj podršci. Ono što mu daje posebnu vrijednost jest dodatna knjižica koju nalazimo u prilogu s nizom kvalitetnih tekstova čiji su autori Ante Tomić, Hrvoje Horvat i dr. Jugoslav Gojković-Zigi. Tu su i neke rijetke crno bijele fotografije benda i jedna duplerica u koloru.
Kao i u većini obnovljenih izdanja Croatia Recordsa u popratnim tekstovima možemo pročitati svašta zanimljivo. Otvara je tekst Ante Tomića, pisca i publicista koji već u samom naslovu Animatore uspoređuje s Beach Boysima, a Krešimira Blaževića s Brianom Wilsonom. U kratkoj i životopisnoj analizi utjecaja Animatora na oblikovanje cijeloga naraštaja, Tomić kao posebnu kvalitetu albuma uz tekstove koji su jednostavni ali životno istiniti, ističe i umijeće produkcije Željka Brodarića Jappe i snimatelja Ivice Čovića Pipa te tvrdi kako je u konkurenciji Đavola, Haustora i Crvene jabuke koji su također proizvod studija Tetrapak upravo ovo ploča koju bi osobno uzeo najprije jer, kako zaključuje, Animatori su „sve točno zabilježili i nakon četrdeset godina živo je kao da se sad događa“.
S druge pak strane, Hrvoje Horvat nam daje analitički pregled faktografije o osnivanju i povijesti benda, njihovom proboju 1982. godine na YURM-u gdje su uz Xeniu i U škripcu osvojili drugo mjesto. Nabraja i njihovu diskografiju, promjene u postavi grupe te frontmena Blaževića ocjenjuje kao „punokrvnog autora soundtracka vječne rock and roll mladosti na tragu Briana Wilsona, Raya Daviesa ili Elvisa Costella, s istančanim smislom za poletnu melodiju i tekstove o mladenačkim temama“ te tvrdi da su Blažević i Animatori ostali „primjerom sixties zvukovnice prebačene u osamdesete“. Usto, Horvat spominje da je Krešo Blažević uz glazbu kojom se bavio kao diplomirani komparatist književnosti objavio i knjige proze „Sam u koloni“ (1998.) te pjesama „I jedne i druge“ a neko je vrijeme pisao recenzije i tekstove za književni časopis Vijenac. U Horvatovom tekstu daje se i intervju kojega je s Blaževićem vodio prije dvadesetak godina te tako Blažević daje osvrt na svoj dosadašnji rad, suradnje, glazbene utjecaje i govori o svojim daljnjim planovima.
U prilozima je i tekst dr. Jugoslava Gojkovića Zigija o Memorijalu Kreše Blaževića koji se pod naslovom „Ostat ću mlad“ održava u Slavonskom Brodu već 16 godina.
„Memorijal je nastao“, kako saznajemo, „u potrebi da se taj duh tihe slobode, kojeg je i Krešo bio dio, nastavi“ i „fini je, urbani, nenametljivi događaj koji spaja prvotno amatersko i profesionalno“. Na kraju ovoga teksta navodi se i dugi popis Krešinih prijatelja koji su s minimumom novca i s puno volje gradili ovaj Memorijal tijekom godina. Na samome kraju knjižice je i tekst Zlatka Galla kroz kojega saznajemo još nekoliko tajni o nastanku same ove ploče.
A ploča je za jedan debitantski album i više nego dobra. Naime, nalazi se ovdje četrnaest pjesama u kojima se smjenjuju lepršavi i bezvremenski hitovi (poput „Komarci – ljeto nam se vratilo“, „Anđeli nas zovu da im skinemo krila“ i „Ona nije ovdje“) s onima koje ne osvajaju na prvu, ali su izuzetne kvalitete. Raspored pjesama je savršen: od hita s kojim se na radijskim valovima otvaralo svako ljeto preko surferski opuštene „Male curice“, latino-američki ritmički lepršavih „Anđela…“, kontemplativnije „Kamo odlazi svjetlo“, zanimljive i nenametljivo mudre „Bolje da mi vjeruješ“ s odličnom country-violinom, veseloga „Mađarca“ koji ponovno u sebi sadrži i ponešto countryja do brze, gotovo novovalne „Prvi puta ili nikada“.
Drugu stranu ploče otvara riffovska „Lujza“ koja pomalo podsjeća na Stonese ili Kinkse, a na nju se nadovezuje hitoidna „Ona nije ovdje“, ponovno u country stilu koja se lako moguće odsvirala na tisuću vjenčanja u trenutcima kad se željelo otplesati kvalitetni domaći 'vlakić'. Poslije ove slijedi ponovno brza „Neki matori jarci“ koja kvalitetom ipak pomalo odudara od prethodnih ali uskoro nas opet 'drma' dobra „Ja ne razumijem“, moj osobni favorit koji je na tragu one Easybeatsove „Friday On My Mind“. „Ljubavna pisma“ su solidna ali ne tako dobra kao druge pjesme: s pratećim vokalima u stilu šezdesetih, standardno dobrim tekstom, ima refren koji se ugodno lijepi za uši i koji se mogao tečno pjevati na koncertima. Pjesma „Omladinska“ bila je više nego omiljena na tulumima krajem osamdesetih i mnogima je čak poznatija u nekoj prepjevanoj akustičnoj ili 'a capella' verziji. Na albumu savršeno funkcionira kao ona koja privodi priču kraju kao i ona iduća „Kasno je za prosinac“ - akustični, fenomenalan završetak ploče koja zvuči kao mnogo kasniji „Roštilj“ Hladnog piva. Dodatak ploči još je jedan povratak na temu „Ljeto nam se vratilo“, zanimljiv outro koji skladno zaokružuje jednu gotovo potpuno savršenu cjelinu.
Ukratko, ako tražite jedan veseo album za ljeto, zanimljiv i slušljiv cijeloj obitelji, The Animatori i njihovi „Anđeli nas zovu da im skinemo krila“ na crvenome vinilu bit će za vas definitivno najbolji izbor.
Ivan Dukić
/
