Review
Vjerojatno je svima poznato (ali kažu da od viška ne boli glava) no reći ću još jednom: prošlo je četrdeset godina od pojave novog vala. S obzirom da je novi val ipak ključna pojava za glazbu ovih prostora, nimalo ne čudi da su mnogi izdavači okruglu obljetnicu odlučili obilježiti reizdanjima antologijskih albuma te ponekom kompilacijom. Tako je, srećom, i prvijenac Šarla akrobate „Bistriji ili tuplji čovek biva kad...“ ponovno dostupan u izdanju Croatia Recordsa na 180 gramnom bijelom vinilu, remasteriziran i obogaćen mnoštvom dodatnih fotografija.
Iz perspektive malog čovjeka, novi val bio je sastavni dio djetinjstava svih koji su rođeni na ovim prostorima krajem šezdesetih i odrastali u urbanim sredinama. U Zagrebu se izlazilo u Kulušić, Lapidarij i Jabuku, kasnije u SKUC i Mošu, a džeparac se trošio na vinile i kazete koje su se vrtjele na 'ročkasima' i školskim 'čagama'. Bilo je to vrijeme „igri bez granica“ i Jadranskih susreta: svi mladi su, kao i bendovi, bili jedno - isključeni od politike, željni druženja, dobre svirke, provoda i zabave. Ali, kao da si pucnuo prstima, ta vremena su nepovratno prošla i bezbrižnost su zamijenile neke nove obveze te sa sobom povukle nov sustav vrijednosti, odgurnuvši one stare, nemilice, pod tepih ili u neki drugi plan.
Naravno, treba reći da je u ono vrijeme bilo i bendova čiji se vinili baš nekako i nisu vrtjeli na čagama. Ali to nimalo ne umanjuje njihovu vrijednost tim više što je uvijek postojala određena ekipa koja ih je nekako tvrdoglavo i uporno slušala. Jedan od tih bendova bili su i Šarlo akrobata. Izbacili su oni na početku par komercijalnih hitova poput one stvari „Ona se budi“ ili „Niko kao ja“, ali pjesme koje su obuhvaćene njihovim kasnijim prvijencem „Bistriji ili tuplji čovek biva kad…“ ne vjerujem da su mnogi slušali. Naime, bile su to pjesme drukčijeg senzibiliteta i dinamike: zahtjevnije, kompleksnije te kao takve, nezanimljive za (površne) obožavatelje komercijalne glazbe.
Možda netko i ne zna da su grupu Šarlo Akrobata činila tri izuzetno talentirana mladića: Milan Mladenović na gitari, Dušan Kojić-Koja na basu i Ivica Vdović-VD na bubnjevima. Priča o osnutku ovoga benda krenula je iz kvartovskog, progresivnog hard rock sastava koje se zvalo Limunovo drvo. U njemu su stasali Milan Mladenović, Margita Stefanović i Dragomir Mihailović, kasnije utjecajni glazbenici, koji su ondje svirali progresivni hard rock po uzoru na Smak, Pop mašinu, YU grupu, Time i Korni grupu, pa danas upravo taj bend mnogi smatraju „rasadnikom“ beogradskog novog vala. U njihovim prostorima nastala je i Šarlina pjesma „Oko moje glave“, koja je do kraja definirana i objavljena na Paket aranžmanu, albumu kojega smatramo kamenom temeljcem novoga vala. Šarlo je nastao upravo iz tog benda kada su se pred sam raspad Limunovog drva Milanu Mladenoviću i Dragomiru Mihajloviću-Gagiju pridružili Koja i VD. Pod nazivom Limunovo drvo nastupili su kao predgrupa Pankrta na nekom koncertu u travnju 1980., ali nakon toga ih je Gagi napustio pa su promijenili naziv u Šarlo Akrobata po uzoru na neki nadimak Charlieja Chaplina.
Iako su bili avangardni, neki onovremeni glazbeni kritičari Džuboksa i Poleta bili su im skloni. Primjerice, Branko Vukojević ih je u jednom Džuboksu ovako opisao: “Upravo je žestina, kanalisana kroz kompleksnu međuigru instrumentalnog trija, osnovni ključ za razumevanje muzike koju nam nudi Šarlo. Na koncertima Koja, Milan i Vd sviraju kao da neće dočekati sutrašnji dan. Od prvog do poslednjeg trenutka izloženi ste baražu zvučnih naboja koji se nemilosrdno smenjuju. Iz svakog sekunda muzike probija želja da se pobegne od klišea, a također ovaj eksperimentalni pristup je zahtevao od slušalaca tolerantnost i upućenost u suvremenije tendencije rokenrola tako da je mnoga konzervativnija dušica izlazila s njihovih nastupa iziritirana…” (Džuboks br. 122, 28. VIII. 1981.).
Prva prilika za studijsko snimanje ukazala im se u beogradskom studiju „Druga maca“. Ondje su radili na „Paketu aranžmanu“, projektu nastalom na inicijativu Ence Lesića koji je, kako se pokazalo, proslavio mlade i nepoznate novovalne bendove: Električni orgazam, VIS Idole i Šarlo akrobatu. Vjerujem da se mnogi slažu da su pravo one četiri Šarline pjesme s toga albuma („Ona se budi“, „Oko moje glave“, „Mali čovek“ i „Niko kao ja“) najbolje na tome albumu, s obzirom da daju naslutiti neizmjerni glazbeni potencijal sastava prožetog novim idejama, umijećem, žestinom ali i kreativnom energijom. Bili su perpetuum mobile uživo, utjelovljenje onoga o čemu su znanstvenici maštali ali su prerano zaključili da je ideja tehnički neizvediva, vjerojatno ne uzevši u obzir da postoje bendovi čija energija nezaustavljivo pokreće njih same a potom, kao po efektu domina, i njihovu publiku. O tome kako je Šarlo zvučao uživo (a i u prilog gore navedenog citata) djelomice svjedoči njihova rijetka video snimka koja se nedavno odnekud pojavila a prikazuje njihov nastup na muzičkom Biennaleu u Zagrebu 1981. godine kada su, uz zagrebački Haustor, nastupili kao predgrupa engleskom post-punk bendu Gang Of Four.
Ubodemo li iglom svojega gramofona A stranu ove ploče, čut ćemo zanimljiv instrumentalan intro pod naslovom „Šarlo je nežan“: valcer u blagom ska-ritmu koji traje jedva minutu, s dominantnim Kojinim basom i posljednjim akordom koji nas ostavlja da visimo u zraku. Već druga pjesma zanimljiva je alternativna kakofonija pod naslovom „Pazite na decu (I.)“, inspirirana stihovima "Narodnog učitelja" Vase Pelagića koja definitivno potvrđuje činjenicu da ćemo na ovome albumu slušati nešto neuobičajeno, nepredvidivo i zanimljivo. Slijedi set kojim nam je Šarlo podario nekoliko čistih i punokrvnih punk stvari: prva od njih je „Fenomen“ (priča o nadarenom, ali neshvaćenom djetetu), a odmah potom - „Sad se jasno vidi“ i „Rano izjutra“. Druge dvije naveden pomalo su konfliktne, paranoičnog teksta i glazbeno dinamične ritmičke strukture, napravljene u skladu sa zapadnjačkim punk-uzorima toga vremena. Volite li ljubavne pjesme, razočarat ćete se, jer na ovom albumu ih nećete naći u onom klasičnom obliku. Ipak, ovdje je „Ljubavna priča“ - alternativna skladba o ljubavi prema automobilu, popularnom i klasičnom Stojadinu, kojega ponosni vlasnici s ljubavlju i pažnjom peru u nedjeljno jutro. Premda pjesma traje sedam minuta i zvuči više kao 'session' ili 'outtake' nego finalni proizvod, zbog mnoštva improvizacija koje graniče s psihodelijom, vjerojatno će pravim ljubiteljima alternativne glazbe biti i te kako zanimljiva. Prvu stranu zaključuje pravi punkerski anti-hit pod naslovom „Samo ponekad“ - punk poskočica u kojoj slušatelji uz glazbene osnovice koje smo navikli slušati od tada popularnog benda The Clash možemo naslutiti i poneki ubačeni etno moment.
Kada okrenemo drugu stranu ploče odmah na početku nailazimo na pjesmu „Čovek“. Premda nas može jako podsjetiti na ono što je Koja kasnije radio s Disciplinom kičme, ipak je na stepenici više, s obzirom da je izvedena u dinamičnoj, tročlanoj postavi. Ima jednostavan ali dobar tekst, onako svojstven Šarlu, kojim govore o otuđenosti pojedinca, maloga čovjeka-marionete koji živi za sebe, ovisan televiziji, flegmatično prepušten struji. U idućoj pjesmi „Bes“, možemo čuti punkerski (Oi!), oplemenjen ritmičkim poigravanjem bubnjara kojim je Ivica Vdović VD došao do punog izražaja. Nekima će biti neobično da se potencijalni najveći hit „O-o-o“ na ploči nalazi upravo u sredini druge strane ovoga albuma, jer smo nekako svi navikli da se hitove obično stavi na početak prve ili druge strane albuma. Znači li to da Šarlo nije bio svjestan komercijalne snage pjesme „O-o-o“ ili je to napravio namjerno za inat svima? E to, nikada nećemo saznati. Ali, „ O-o-o“ je svakako trebao biti hit, ukoliko bi ova kategorija uopće postojala u toj vrsti glazbe: dinamične strukture, savršene smjene ritma i sola na bas gitari, uz bubnjara koji ritmičnim ukrasima od svog instrumenta čini solo a ne samo prateći instrument, uz tekst koji je uistinu odličan, jezgrovit, jasan i skroman, bez suvišne patetike, tek s uperenim prstom (možda srednjim) prema svim prepametnim ljudima kojima smo svakodnevno okruženi. Bez sumnje, ova je pjesma kruna i najbolji moment jedne vrhunske ploče. „Ali to nije sve…“, rekao bi nam prodavač magle u nekoj TV-reklami, jer na ovoj ploči slijedi još nekoliko izrazito kvalitetnih pjesama. Recimo, pjesma „Problem“ izrazito je zanimljiva ska-punk pjesma u stilu The Clasha s ponovno odličnim tekstom o monotoniji svakodnevice s kojom se pojedinac tako lako može stopiti pa u njoj pogubiti… Glazbeno gledano, u drugom dijelu ova je pjesma jedan pravi, mali, uistinu zanimljiv session, u kojemu su sva trojica pokazala pravu raskoš svojega talenta. „Ja želim jako“, nova je anti-ljubavna pjesma koja opet podsjeća na Kojinu Disciplinu kičme, ali je ukrašena VD-ovim triolama i urnebesnim solažama na bubnjevima. Završni outro „Pazite na decu (II.)“ sasvim je logičan kraj jedne zanimljive i kvalitetne alternativne cjeline.
Neobično je da nakon ove, po svemu sudeći genijalne ploče, bend nije nastavio s radom. Ali, kako obično biva s velikim bendovima, došlo je do neizbježnih idejnih razmimoilaženja: Milan je želio ubaciti klavijature u grupu, a Koja na to nije želio pristati. Na upit o raspadu benda Milan Mladenović je u nekom intervjuu objasnio: „Ne znam… Ja nisam bio zadovoljan, Koja nije bio zadovoljan, VD nije bio zadovoljan… Koja je hteo jednu vrstu muzike, ono što je radio s Disciplinom kičme, a ja sam hteo da probam drugi način… Hteo sam da pokušam da ljudima nešto govorim na drugi način, ne samo putem agresije, putem razbijanja nekih uobičajenih načina izražavanja, nego da ljudima govorim nešto što je njima neuobičajeo, ali na način koji je njima koliko-toliko dostupan da ih mogu shvatiti...“
Slušajući ovu ploču, jednako svježu i zanimljivu danas, kao i prije četrdeset godina, mnogi će pomisliti da je neizmjerna šteta što ovaj sastav nije nastavio s radom. Ali možda bi kao i mnogi drugi bendovi upali u zamku drugoga albuma, ponavljali se i tražili nešto za što više ne bi imali inspiracije. S vremenskim odmakom možda možemo zaključiti da je i bolje da su preusmjerili energiju na ono što su kasnije postali bendovi koje su iznjedrili: Disciplina Kičme i Katarina II., odnosno Ekatarina Velika.
Ipak, najzanimljivije u cijeloj priči jest da se po pitanju prvijenca Šarla akrobate u duga četiri desetljeća nije promijenilo gotovo ništa: i dalje su naoko zbrkani, ali beskompromisni, jednako svježi i daleko ispred svoga vremena. Ostali su konstanta K, nepromjenjivi u silnom, prebrzo proteklom glazbenom vremenu, a oni stihovi pjesme „O-o-o“ (“Sve što sam dosad uradio/ sve je pametno al' uzaludno/ nikad neću uzor dostići…/ Ja sam onaj koji ponavlja, ono što je davno smišljeno/ nikad neću biti prvi i jedini….“) kao da su im pali u vodu, jer Šarlo akrobata i njihov „Bistriji ili tuplji čovek biva kad…“ bio je - prvi i posljednji. I ništa nisu ponavljali pa ni sami sebe. Jednostavno, zavrtjeli su kotač glazbene povijesti ovih prostora, a on se vrti i dalje, kroz nebrojenu silu grupa na koju je ovaj sastav kasnije utjecao.
Ivan Dukić
