Black Keys u Minhenu; Foto: Branko Galičić, arhiva SoundGuardian.com

S dolaskom novog tisućljeća u popularnu glazbu na mala se vrata ponovno uvukla DIY-filozofija, kao i ona ‘manje je više’. Duo iz američkog Akrona u Ohiu, The Black Keys, u potpunosti su usvojili te dvije filozofije, a potonja se ujedno manifestirala i u kvantitativnom smislu veličine benda. Hipsteri-entuzijasti, mogli bi ih nazvati, kad iza cijele priče ne bi stajao - kronični nedostatak novca. A ni izraz ‘hipster’ u to vrijeme nije bio naročito raširen. Danas su The Black Keys dio ‘rock panteona’, no njihov put do uspjeha klasičan je primjer puta ‘per aspera ad astra’.

The Black Keys čine dvojica prijatelja iz djetinjstva, Daniel Quine Auerbach (gitara, vokal) i Patrick J. Carney (bubnjevi). Rođeni su i odrasli u ‘Gradu gume’, Akronu, industrijskom gradu koji je glazbenom svijetu podario grupu Devo i pjevačicu The Pretenders, Chrissie Hynde. Dvojac se upoznao još krajem osamdesetih, kad su u istom društvu znali zaigrati nogomet, s čime je Auerbach nastavio i u srednjoj školi. Patrick je, za razliku od njega, bio odbačen od strane okoline. Njihov ponovni susret u srednjoj školi Firestone urodio je neraskidivim prijateljstvom koje traje i do danas.

Dan je još odmalena volio blues i bluegrass glazbu koju je slušao na očevim pločama, a gitare se ozbiljnije uhvatio u srednjoj školi te na fakultetu, od kojeg je ubrzo odustao, baš kao i Carney. Patrick je odrastao u muzikalnoj obitelji gdje je gotovo svatko svirao poneki instrument, a njegov stric je čak bio relativno poznati saksofonist koji je, među ostalim, svirao i s Tomom Waitsom na njegovom slavnom ‘Rain Dogs’. Danovi najveći uzori bili su Junior Kimbrough i Robert Johnson, dok je Patrick uživao u glazbi Pavementa, Captain Beefharta i Deva.

The Black Keys je, dakako, trebao imati više članova. Dan je pozvao nekoliko glazbenika na snimanje pjesama na Patrickov nagovor, ali se nitko od njih nije pojavio u zakazano vrijeme. Dan i Patrick su odlučili svirati i snimati kao dvojac u Patrickovom podrumu, budući da za plaćene glazbenike i za bolji prostor nisu imali dovoljno sredstava. Ime benda došlo je od glazbenika kojeg je dvojac poznavao, Alfreda McMoorea, odnosno od njegovih neobičnih izraza.

Budući da je novac za putovanja bio također nepremostiv problem za The Black Keys, poslali su demo snimke svojih pjesama jedinom izdavaču za kojeg su znali da bi ih mogao uzeti pod svoje bez da prisustvuje njihovoj svirci. Bila je to neovisna diskografska kuća Alive iz Los Angelesa, za koju je bend izdao svoj debitantski album ‘The Big Come Up’, prepun sirovog bluesa i rocka. Shvatili su da će najbrži put do uspjeha biti neumorna promocija albuma uživo te su krenuli nastupati po čitavoj zemlji, katkada samo pred šačicom okupljenih. Slično je u to vrijeme prolazio još jedan bend koji vuče korijene iz Ohia, kada je na njihovom nastupu u Akronu jedini prisutni bio - Patrick Carney. Bio je to koncert danas vrlo popularnih The National.

Sve se to događalo u razmaku od godine dana od službenog osnutka benda 2001. godine. Dan i Patrick teško su živjeli, koseći travu kako bi zaradili za život, a minimalno trošeći na snimanje i produkciju, za koju su se sami brinuli. Iskustvo produciranja svojih albuma Auerbachu je mnogo značilo u kasnijoj karijeri, kada je producirao nekoliko vrlo hvaljenih albuma i profilirao se ne samo kao vrhunski glazbenik, već i kao kvalitetan producent. Srećom za bend, ‘The Big Come Up’ unatoč komercijalnoj neisplativosti nije prošao nezapaženo jer su ubrzo potpisali ugovor za veću i mnogo poznatiju kuću Fat Possum Records. Već iduće godine ponovno su ušli u svoj studio u Patrickovom podrumu te u jednom danu snimili ‘Thickfreakness’, svoj drugi album koji im je donio i prvi mali hit u obliku pjesme ‘Set You Free’. Ovog puta privukli su još više pažnje, a magazin Time album je proglasio trećim najboljim u 2003. godini.

Album je Black Keysima omogućio prve nastupe u Europi, a uskoro i mjesto na pozornici najvećih američkih festivala poput Coachelle i Boonarooa. ‘Set You Free’ korištena je u oglasu za Nissan, a s takvom praksom bend će nastaviti i u godinama koje slijede. EP ‘The Moan’ izašao je 2004., no bez novih pjesama. Priljev novca u kasi Black Keysa bio je osjetan te im je omogućio najam novog prostora za studio u bivšoj akronskoj tvornici guma, u kojem su iste godine snimili svoj treći LP album, prikladno nazvan ‘Rubber Factory’. Najpoznatija pjesma s tog albuma bila je i ostala ’10 A.M. Automatic’, a album je odlično prihvaćen kod kritike, koja je prepoznala ogromni potencijal u pjesmama The Black Keys.

Nakon dvije godine diskografske stanke, bend je 2006. izdao tri albuma. Prvi je bio album obrada ‘Chulahoma: The Songs of Junior Kimbrough’, nakon koje je izdan ‘Live in Austin, TX’, koji je bio svojevrsno zagrijavanje za iznenađujuće miran i ugodan ‘Magic Potion’, četvrti autorski album grupe. To je bio ujedno i prvi album izdan pod paskom Nonesuch Recordsa, koji je ostao izdavač Black Keysa do danas. Najviše pažnje među jedanaest pjesama privukla je polagana ‘You’re the One’. Omot albuma krasilo je Fabergeovo jaje, što je još jednom bilo djelo Patrickovog brata Michaela, koji je s bendom surađivao kao ‘kreativni direktor’. Uslijedilo je surađivanje benda na soundtrackovima za filmove ‘I’m Not There’ o Bobu Dylanu i ‘The Hottest State’.

Još 2007. godine poznati producent Brian Burton, poznatiji pod pseudonimom Danger Mouse, prišao je Black Keysima kako bi ih zamolio za suradnju na projektu centriranom oko legendarnog Ikea Turnera. Projekt je propao zbog iznenadne smrti Turnera, ali suradnja benda i Danger Mousea se nastavila te se potonji uhvatio produciranja novog albuma Black Keysa, ‘Attack&Release’. Album je objavljen 2008., a s njega su izbačena čak četiri singla od ukupno jedanaest pjesama: ‘Strange Times’, ‘I Got Mine’, ‘Oceans and Streams’ i ‘Same Old Thing’. Najpopularnija pjesma je, pak, postala ‘Psychotic Girl’, na kojoj je Dan Auerbach svirao i bendžo. Na posljednjoj pjesmi na albumu, ‘Things Ain't Like They Used to Be’, Auerbach je otpjevao duet s tada 17-godišnjom country i bluegrass pjevačicom Jessicom Leom Mayfield. ‘Attack&Release’ dosegao je 14. mjesto Billboard ljestvice, a Rolling Stone ga je uvrstio među 100 najboljih albuma desetljeća. Može se reći da je ovdje počeo nagli uspon The Black Keysa.

Iduća godina označila je kreativnu prekretnicu u karijeri benda, budući da su, na inicijativu producenta Damona Dasha, snimili kolaborativni rap-rock album s reperima i kolektivima poput RZA, Mos Defa, Wu-Tang Clana i Ol’ Dirty Bastarda. Kritika i dalje nije u potpunosti privukla sirov zvuk i kreativne izlete benda, no to će se posve promijeniti iduće godine, kad Black Keys izdaju najbolji album karijere do danas, ‘Brothers’.

Svakako je bitno znati kako razdoblje unutar benda prije ‘Brothersa’ nije bilo idilično. Auerbach i Carney počeli su se razilaziti u mnogim pitanjima, Carneyu je propao brak, a sve je kulminiralo Auerbachovim snimanjem prvog samostalnog albuma ‘Keep it Hid’, za kojeg Carney, navodno, nije ni znao. Dan je naposljetku prišao Patricku i objasnio koliko zapravo bend znači obojici te je, prema Danovim riječima, ‘otada sve bilo u redu’. Veći dio šestog albuma Black Keys su snimili u slavnom Muscle Shoals studiju u Alabami, te kao da su upili duh originalne blues, R&B i rock glazbe koja se tamo snimala i gdje su slavni glazbenici (The Rolling Stones, Traffic, Elton John, Willie Nelson, Paul Simon, Bob Dylan...) rado zalazili snimati singlice i albume. Danger Mouse dodatno je digao razinu produkcije albuma koje je rezultirala bogatim i rezonantnim zvukom, koji je jednako dobro rezonirao glazbenim ljestvicama diljem svijeta. Čak 16 pjesama našlo se na ‘Brothers’, albumom najduljeg trajanja u karijeri benda, a najavljen je uspješnim singlom ‘Tighten Up’, za koju su dobili Grammy u kategoriji ‘Najbolje rock pjesme’. Ništa manje popularan nije bio ni drugi singl, ‘Howlin’ For You’ s zanimljivim spotom, a odlično su prihvaćene i pjesme ‘Everlasting Light’ (11. pjesma 2010. godine po izboru Rolling Stonea), tugaljiva ‘The Only One’ i ‘Ten Cent Pistol’. Album je priskrbio bendu još tri Grammya, prodan je u više od milijun primjeraka samo u SAD-u, a Rolling Stone ga je proglasio drugim najboljim albumom godine.

The Black Keys nisu odlučili spavati na lovorikama, već su se uhvatili posla i snimili novi, sedmi album ‘El Camino’ već u proljeće iduće godine. Objavili su ga krajem iste, a na njemu su se odmakli od uobičajenog blues-rock zvuka te prizvali utjecaj različitih žanrova od surf-rocka do glama. Iako kod kritike nije bio toliko hvaljen kao njegov prethodnik, kod publike je ‘El Camino’ dosegao veliku popularnost, ponajviše zahvaljujući pjesmama ‘Lonely Boy’, ‘Little Black Submarines’ i ‘Gold on the Ceiling’. Prvospomenuta je ujedno i jedna od najpopularnijih i najemitiranijih rock pjesama 2011. godine, čiji je ‘one-shot’ spot s čovjekom koji pleše zaludio svijet. Samo ‘Lonely Boy’ im je priskrbio dva nova Grammya, a album je imenovan najboljim rock albumom. Komercijalno je još uspješniji od prethodnika, a na Billboard ljestvici dosegao je drugo mjesto. Popularnost koju su dosegli do prije pet godina nepoznati mladići najbolje se može opisati činjenicom kako su na promotivnoj turneji rasprodali Madison Square Garden za samo 15 minuta.

Uslijedila je trogodišnja diskografska stanka benda za vrijeme koje su se Auerbach i Carney otisnuli na veliku svjetsku turneju te se bavili drugim projektima. Auerbach je, između ostalog, 2012. producirao vrlo hvaljen album Dr. Johna ‘Locked Down’, a Carney je producirao albume bendova The Sheepdogs i Tennis. Osmi i posljednji studijski album ‘Turn Blue’ sniman je kroz čitavu 2013. i početkom 2014. godine, a izdan je u proljeće iste godine. Producentska palica i dodatni instrumenti ponovno su prepušteni Danger Mouseu, a Auerbach i Carney nastavili su s istraživanjem američke pjesmarice: ovog puta inspiraciju su tražili unutar soul i R&B glazbe. Album sadrži i dotad neuobičajenu zastupljenost ‘vintage’ sintisajzera, pomoću kojih su se Black Keys radikalno odmakli od svog ‘trademark’ zvuka. Najavni singl ‘Fever’ bilježi gotovo jednaku popularnost kao ‘Lonely Boy’ prije skoro tri godine, a album se popeo na broj 1 u SAD-u i Australiji, što im nikad prije nije uspjelo. Auerbach se, uz snimanje ‘Turn Blue’, bavio i produciranjem novog albuma Lane Del Rey, ‘Ultraviolence’, koji je izdan u lipnju. Carney je, pak, zabavljao javnost čitavih godinu dana svojim ‘twitter ratom’ protiv Justina Biebera, započetom još na dodjeli Grammy nagrada početkom 2013.

The Black Keys korak su po korak prešli razinu popularnosti još jednog slavnog američkog rock dvojca, The White Stripes, te oduzeli titulu ‘najboljeg rock dvojca na svijetu’ Jack i Meg White, čiji bend već tri godine ne postoji. Ako su u prošloj dekadi ‘gradili ime’, počevši gotovo ni iz čega, u ovoj se etabiliraju kao možda ‘najvruća roba’ aktualnog glazbenog tržišta, koju podjednako obožavaju publika, kritika i kolege iz svijeta glazbe, poput Roberta Planta i Thoma Yorkea. Pred dvojicom ‘zapuštenjaka’ iz Ohia u srednjim tridesetima još je mnogo toga, jer iako su komercijalno u samom vrhu rock industrije, kreativno nam zasigurno imaju još što za reći i odsvirati.

Diskografija:


The Big Come Up (2002.)
Thickfreakness (2003.)
Rubber Factory (2004.)
Magic Potion (2006.)
Attack & Release (2008.)
Brothers (2010.)
El Camino (2011.)
Turn Blue (2014.)

Foto: Facebook.com i Wikipedia.org