Kompilacija

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

grunge

Koliko je danas ljudi koji još uvijek misle da je 1999. bila prije tek nekoliko godina? Mnogo, zapravo, jer su devedesete ostale zapamćene kao neke od najboljih godina u povijesti glazbe, a pogotovo rock and rolla.

Kasne osamdesete, ali više prva polovica devedesetih godina obilježio je rast novog glazbenog, društvenog i modnog pokreta –  na istoku SAD-a, pogotovo u Seattleu, rodio se grunge. Slušajući metal, hard-rock i punk-rock koji su u to vrijeme predstavljali alternativu, a kao odgovor na glamurozne kostime i glazbu tada popularnih hair bendova, progovorila je cijela generacija mladeži koja je bila ljuta na lošu glazbu, koja je bila ljuta na to što je sve oko njih bilo fake, koja je bila jednostavno.. ljuta. Isprva tiho i u garažama, zatim na malim pozornicama i u tijesnim i pretrpanim prostorijama, no nakon svoje eksplozije i na stadionima, grunge je poharao cijeli američki kontinent i šire sve do kraja desetljeća. Otvorio je put mnogim današnjim velikanima rocka,a iz njegovih bedara izrodila se čitava lepeza novih žanrova. Odličnih glazbenika grungea je bilo jako puno, a fenomenalnih albuma koji su preobrazili kako glazba diše danas još više, no ovih 10 esencijalnih albuma abeceda je grungea.

Pearl Jam – "Ten" (1991.)

Zvuči isprano, zvuči klišej, ali što je sigurno - sigurno je, a klasik je - klasik.  Ten je album koji je digao grunge u mainstream a današnje divove rocka Pearl Jam u nebeske visine. Eddie Vedder, čudan dečko s darom za pisanje pjesama, i dečki iz benda, doslovce su se tek prvi put upoznali netom prije nego što su ušli u studio i napravili ono što će postati jedan od najvećih rock albuma svih vremena. Sami su kasnije izjavili ga zapravo snimili samo da imaju izliku za turneju. Silna popularnost i obožavateljska sljedba koja je usljedila nakon izdanja albuma bili su kao tsunami za sastav, koji se zbog ogromnog pritiska skoro raspao. No, srećom preživjeli su, nastavljali se glazbeno razvijati, a hitovi kao „Alive“, „Jeremy“ i „Black“ ostaju kao neki od apsolutno najvećih grunge hitova.

Temple Of The Dog – "Temple of The Dog" (1991.)

Grupa Temple of The Dog nastala je kao suradnja između članova Pearl Jama i tada još ne-toliko-poznatog vokalista Soundgardena Chrisa Cornella na albumu koji je zapravo homage nedavno preminulom članu preteče Pearl Jama, Andyju Woodu. Wood je bio Cornellov cimer i bili su jako bliski, stoga je odlučio prići njegovim bivšim dečkima iz benda i pokazati im neke pjesme koje je napisao za njega. Pearl Jam je tada upravo dobio svog novog pjevača Eda s kojim su snimali novi album, no odlučili su snimiti Temple Of The Dog za dušu, s Cornellom kao glavnim a Vedderom kao sporednim vokalom. No, iz albuma se izrodio jedan od najboljih dueta u rock glazbi – Hunger Strike. Osim što je vokalno i glazbeno genijalan, album se smatra općom kulturom grungea zbog suradnje tadašnjih prijatelja glazbenika koji će par godina kasnije zasjati kao dvije od najvećih rock grupa u povijesti.

Mother Love Bone – "Mother Love Bone" (1992.)

Prije nego je postojao Pearl Jam, bio je Mother Love Bone. Sačinjavali su ga članovi tad još nepostojećeg Pearl Jama zajedno s novim glazbenim fenomenom, pjevačem Andrewom Woodom. Andy je imao mazan, no snažan glas i nevjerojatnu zaraznu energiju, govorili su kasnije iz Pearl Jama. No, imao je također i veliki problem sa drogom a od predoziranja je umro 1990. godine, u dobi od samo 24 godine. Da je ostao živ, bio bi jedan od najboljih, tvrde njegovi kolege glazbenici, ali Wood je ipak uspio sa Mother Love Boneom snimiti dva odlična EP albuma koja su kasnije spojena u istoimeni album i objavljena 1992. godine.

Alice in Chains – "Dirt" (1992.)

Djeca grungea obično vole negativnu tematiku i temelje se na ljutnji, depresiji, nezadovoljstvu i boli, a Dirt je bio sve što su tražili i još više, s jednim od najboljih pjevača svih vremena za mikrofonom. Mada članovi Alice in Chainsa sebe više smatraju kao metal sastav, a tako i zvuče, tematika albuma se tako savršeno uklapala u sam duh i raspoloženje grungea da je postala esencijalnim izborom svakog strastvenog ljubitelja tog žanra. Pjesme Dirta pune su boli i tuge, razmišljaju o životu, a pogotovo smrti - no album zvuči daleko od tugaljivog i depresivnog. Layne Staley na mikrofonu i Jerry Cantrell na gitari, zajedno sa ostatkom grupe, snimili su energičan, no ipak „odgovarajuć“ tmuran grunge album.

Nirvana – "Bleach" (1989.)

Dok je Nevermind album koji se smatra „the“ albumom Nirvane, i dok svi i njihova mama (pa i baka, a možda i prabaka) znaju napamet riječi „Smells like Teen Spirit“ (pjesma koju je Cobain, usput, mrzio iz dna duše, Bleach je zapravo onaj album koji najbolje predstavlja što je grunge u svojoj srži – snimljen je za samo 600 dolara, niske je kvalitete zvuka i produkcije i sve što proizlazi van je sirov i sada već jako dobro poznat angsty zvuk. Neoprana duga kosa, izmazana majica i heroin chick look – to je Bleach.

Soundgarden – "Badmotorfinger" (1991.) i "Superunknown" (1994.)

Teško je odlučiti se između Superunknowna i Badmotorfingera jer, da bend nije krenuo u novom i puno boljem smjeru kod snimanja Badmotorfingera, Superunknown ne bi bio takva senzacija koji je postao i smatran „it“ grunge albumom, kao i najboljim albumom Soundgardena. Teško je spomenuti jedan, a da se ne spomene drugi album. Prije snimanja Badmotorfingera, Soundgarden je bio OK, ali ne tako poznata metal grupa s dečkom koji ima odličan glas i ogroman vokalni raspon. Na popularnost Badmotorfingera, osim kvalitete zvuka, jako je utjecao i sve više rastuća popularnost grunge glazbe u koju se ovaj album savršeno uklapao. No, Superunknown ulazi u anale grunge glazbe, koju je digao na posebnu razinu kvalitete, rađajući hitove kao „Black Hole Sun“ i „Spoonman“.

Screaming Trees – "Sweet Oblivion" (1992.)

„Da je Leonard Cohen napravio grunge album, tako bi izgledao“, rekao je jedan obožavatelj na internetu za glas pjevača Screaming Treesa, a kasnije Queens of The Stone Age, Marka Lanegana. Screaming Trees se, pored Mudhoneya, Soundardena, Melvinsa i mnogih drugih smatraju „kumovima“ grungea. Sweet Oblivion se nalazi na mnogim listama najboljih i najutjecajnijih albuma grunge glazbe, a njegov hit singl „Nearly Lost You“ i danas se vrti na radio i televizijskim stanicama. Važnost i zanimljivost  ovog albuma je uspješna i zanimljiva simbioza grungea s psihodeličnim rockom, koja je pomogla da ga učini ovako popularnim.

Singles OST (1992.)

Prije nego što je postao poznati redatelj, Cameron Crowe bio je (i još uvijek povremeno jest) glazbeni novinar i urednik za Rolling Stone. Kad je snimao romantičnu komediju Singles, smještenu u Seattleu i to na vrhuncu grunge ere, Crowe je napravio sav dodatan trud da u soundtrack filma uvrsti samo najbolju grunge glazbu. I uistinu, godinama kasnije, film je postao kultan – no samo zbog samog filma nego i zbog fantastične kompilacije glazbe koju sadrži. Danas veliki hit Pearl Jama, State of Love and Trust, snimljen je isprva kao pjesma za fim, a u diskografiju Pearl Jama je uvrštena tek u kompilacijskom albumu grupe 12 godina kasnije. U filmu su cameo uloge imali tada „nitko i ništa“ glazbenici kao što su Eddie Vedder i Chris Cornell.

Alice in Chains - "Jar of Flies" (1994.)

Akustični EP album Alice in Chainsa napisan je i snimljen u samo tjedan dana i prvi je EP koji je ikad uspio doći na prvo mjesto Billboardovih 200, što mnogo govori i o popularnosti i kvaliteti ovog albuma. Nastao je, kako kažu članovi grupe, kao rezultat četvorice ljudi s akustičnim gitarama i bubnjem u jam sessionu. Snimanjem ovog albuma Alice in Chains uspjeli su pokazati kako nevjerojatno dobro zvuče samo sa svojim gitarama i pojačalima, a neizmjerljiv vokalni talent Laynea ovdje zvuči ogoljeno, ranjivo i nevjerojatno dobro.

Mad Season – "Above" (1995.)

Nakon snimanja Jar of Flies, Staley je odlučio pokušati pobjediti svoju ovisnost o heroinu koja je gotovo došla do točke bez povratka, toliko da grupa nije mogla nastaviti nastupati u živo. Nakon što je izašao iz rehabilitacije, susreo se s gitaristom Pearl Jama Mike McCreedyjem koji se nedavno također „očistio“ i koji je htio pokušati pomoći Layneu da se zauvijek ostavi droge. Bubnjar Screeaming Treesa Barrett Martin i basist John Baker Saunders pridružili su se i konačni rezultat je jedna od najboljih rock supergrupa i jedan od najkvalitetnijih albuma devedesetih. Mada dijelom grunge, Above je više album pod utjecajem blues rocka i malo jazza i zaista zvuči kao da je Layne sam u svojoj sobi i pjeva isključivo sebi za dušu u svojoj očajničkoj borbi za životom. Tu borbu je, na žalost, izgubio nakon što se predozirao  2002. godine.