Životopisi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Kad navodimo najbolje bendove pojedine glazbene ere, često usput ističemo glavnog kreativca u njemu, pokretačku snagu ili ‘driving wheel’. U nekim slučajevima, bend je zapravo samo medij jednog čovjeka odgovornog za sve, onog koji vuče sve kreativne ‘konce’. Jedan od njih nastao je u Clevelandu, Ohio, 1989. godine u glavi 24-godišnjeg momka koji je, radeći kao inženjer u studiju, koristio neradno vrijeme kako bi stvarao vlastitu glazbu. Zvuk koji ga je privlačio bio je onaj koji se na zalazu 80-ih, u predvečerje grungea, smatrao zastarjelim. On je Trent Reznor, a svoj projekt je ‘krstio’ imenom Nine Inch Nails, koje će postati jedno od najspominjanijih u svijetu alternativne glazbe 90-ih.

Michael Trent Reznor rođen je 17. svibnja 1965. u gradiću Merceru u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji. Budući da se i njegov otac zvao Michael, odlučio je koristiti isključivo svoje srednje ime. Iste godine kad su mu se roditelji rastavili, Trent je počeo pohađati satove klavira, a kasnije je naučio svirati i saksofon i tubu, svirajući pretežno klasičnu glazbu. Ubrzo je, međutim, otkrio bendove poput Kissa koji će mu odrediti daljnje preference u glazbi. Nakon godine dana studija glazbe i informatike, Reznor je odlučio napustiti obrazovanje te se posvetiti glazbi. S prijateljem je preselio u Cleveland, gdje se ubrzo našao u svom prvom bendu, The Innocent, a kasnije i u Exotic Birds, gdje se nije dugo zadržao. Međutim, neposredno nakon toga počeo je raditi na vlastitoj glazbi u studiju u kojem je imao posao inženjera zvuka i domara.

Nakon dvije godine ‘kemijanja’ u studiju, Reznor je konačno spremio album vrijedan objave. Budući da je imao problema u pronalaženju glazbenika koji bi mu svirali na albumu, sve je instrumente odsvirao sam. Poslao je demo snimke pjesama pod nazivom ‘Purest Feeling’ raznim diskografskim kućama, ne nadajući se pozitivnim odgovorima. Ipak, gotovo sve kuće su izrazile želju za sklapanjem ugovora, a Trentov je izbor bio vrlo neuobičajen – TVT Records, kuća specijalizirana za televizijske džinglove. Bio je to prvi u nizu Reznorovih nekonvencionalnih odabira u karijeri. Debi ‘Pretty Hate Machine’ izdan je 1989. i do danas stekao kultni status među underground publikom, naročito kroz pjesme ‘Down In It’, ‘Sin’ i fantastičnom ‘Head Like A Hole’. Album je samo u SAD-u ukupno prodan u preko tri milijuna primjeraka, označivši ujedno i najveći komercijalni uspjeh diskografske kuće TVT. Agresivni, ali ujedno i plesni zvuk pjesama prihvaćen je i od strane mnogih kritičara, a jedan od ključnih faktora u tome je bio inženjer i producent Mark ‘Flood’ Ellis, s kojim je Reznor nastavio suradnju i na idućim albumima.

Nenadani uspjeh dočekao je Trenta pomalo nespremnog, no uspio je na brzinu okupiti bend i krenuti na turneju naredne godine. Nakon smišljanja oko 200 imena, odlučio je bend nazvati ‘Nine Inch Nails’, za koje tvrdi da je idealno jer se ‘lako skraćuje’ te ‘izgleda zanimljivo kao logo’. Nije se zamarao teorijama o devet centimetara dugim čavlima na Kristovom križu ili noktima Freddieja Krugera. Nine Inch Nails otvarali su tijekom 1990. koncerte Petera Murphya (Bauhaus) i The Jesus and Mary Chain, a godinu kasnije nastupili su na festivalu Lollapalooza te kao predgrupa Guns’n’Roses, koji su promovirali svoju megauspješnicu ‘Use Your Illusion’. Nastupi su sadržavali veliku dozu agresije: Reznor je razbijao svoje instrumente, od kojih su mnogi bili vrlo skupi. Sa sličnom praksom nastavio je povremeno sve do danas.

Turneja s Gunsima nije bila pretjerano uspješna, no Reznor je pogodio s biranjem grupa prije kojih će svirati: uspio je pridobiti značajan dio alter-rock publike za svoju mješavinu industriala i synth-popa. TVT Records su porasli apetiti te su od Trenta tražili brzog nasljednika ‘Pretty Hate Machine’, na što je on odgovorio sudskom tužbom u kojoj je htio dobiti raskid ugovora s kućom. U međuvremenu nije mirovao na glazbenom planu te je snimao i objavljivao pod različitim imenima kako bi spriječio matičnog diskografa da mu oduzme i prisvoji snimke. Naposljetku se uspio osloboditi ugovora te 1992. za Nothing Records snimiti EP ‘Broken’ sa šest novih pjesama, koje bile bazirane više na zvuku gitara. Album je snimljen u novouređenom studiju u Los Angelesu, u kući gdje je 1969. Charles Manson oduzeo život Sharon Tate, ženi redatelja Romana Polanskog, i četvero njenih prijatelja na brutalan način, što je obišlo svijet.

Album je, iako kratak, uvrstio Nine Inch Nails među besmrtnike osiguravši im dva Grammya: jednog za live izvedbu ‘Happiness In Slavery’ s Woodstocka ’94-e, a drugog za najbolju heavy-metal pjesmu ‘Wish’. Prvospomenuta pjesma privukla je mnogo pažnje i zbog nasilnog spota, u kojem stroj naizmjenično zadovoljava i muči te zatim ubija čovjeka, kojeg je odglumio performer Bob Flanagan. Prikazivanje spota je, naravno, po objavi vrlo brzo zabranjeno gotovo posvuda. Uz ‘Broken’, iste godine je izdan i album remiksiranih pjesama s njega pod nazivom ‘Fixed’.

Dvije godine potom uslijedio je dvostruki album ‘The Downward Spiral’, konceptualni album o depresivnom čovjeku koji razmišlja o samoubojstvu. Unutar 65 minuta smjestili su se neki od najvećih hitova NIN-a, poput eksplicitne ‘Closer’, brze i agresivne ‘March of the Pigs’ te ispovjedničke ‘Hurt’, koju je dodatno proslavila akustična obrada Johnnya Casha devet godina kasnije. Trent je nastavio sa svojom praksom obimnog sampliranja, započetom još na ‘Pretty Hate Machine’, a na snimanju albuma bendu se pridružio i njegov stari prijatelj s kojim je došao u Cleveland iz rodnog grada, Chris Vrenna, koji je odsvirao bubnjeve na ‘Hurt’. Album je doživio instantni uspjeh, lansiravši Nine Inch Nails među najznačajnije bendove u svijetu i prodavši se u milijune primjeraka. Sa sobom je povukao i nekoliko kontroverzi tijekom godina, a ponajviše zbog citiranja albuma u dnevniku od strane Dylana Klebolda, jednog od ubojica u masakru u srednjoj školi Columbine 1999. godine. Rolling Stone je smjestio ‘The Downward Spiral’ na 201. mjesto ljestvice najboljih albuma svih vremena, a također je smatran jednim od najboljih albuma 1994. godine.

Slijedeći put ‘Broken’-a, ubrzo je i ovaj album dobio izdanje s remiksevima, nazvan ‘Further Down the Spiral’. Reznor je također snimio i glazbu za film ‘Natural Born Killers’ Olivera Stonea. Sudjelovao je i u glazbi za film ‘The Crow’, snimio obradu kultne ‘Dead Souls’ Joy Divisiona te se otisnuo na turneju, prateći svog idola Davida Bowieja. Novac s turneje poslužio je u kupovini i uređenju novog Reznorovog studija u New Orleansu, gdje je producirao drugi album svog prijatelja Marilyna Mansona, ‘Antichrist Superstar’. Nakon toga, ponovno je radio na glazbi za film, ovog puta za ‘Lost Highway’ Davida Lyncha, a uslijedio je i raspad prijateljstva prvo s Chrisom Vrennom, a zatim i s Mansonom. Reznor je zbog mnogih privatnih problema u to vrijeme izgubio inspiraciju te se na novi album moralo čekati do 1999. i dvostrukog albuma ‘The Fragile’.

S ‘The Fragile’, Reznor je krenuo dublje u art-rock vode, oslanjajući se više na zvukovlje ambijentalne elektronike nego na mračni industrial zvuk ‘The Downward Spiral’. Album je debitirao na broju jedan američke Billboard ljestvice, no već idući tjedan spustio se na 16. mjesto. Obilježile su ga singlovi ‘The Day the World Went Away’, ‘Into the Void’ i ‘Starfuckers, Inc.’. Reznora su tada mučili depresija i nedostatak kreativnosti, pa je dugo jedina gotova pjesma za album bila instrumentalna skladba ‘La Mer’. Godinu dana kasnije objavljen je album remikseva ‘Things Falling Apart’. ‘The Fragile’ je ostao komercijalno, ali i kritički najneuspješniji album Nine Inch Nailsa, s oko dva milijuna prodanih primjeraka u SAD-u.

Između ovog i idućeg albuma, ‘With Teeth’, proteklo je još više, čak šest godina. Ipak, povratak NIN-a pozitivno je dočekan kod fanova i kritike te je, kao i ‘The Fragile’, debitirao na broju jedan u SAD-u. Tema albuma bila je Reznorova borba s ovisnošću o alkoholu i drogama, reflektirana u hitovima poput ‘The Hand That Feeds’, ‘Every Day Is Exactly the Same’ i ‘Only’. Ovdje su dotaknute i dvije teme koje će Reznor do kraja razviti na ‘Year Zero’ iz 2007.: osuda politike Vlade SAD-a te zanimljiv način promoviranja albuma preko USB-ova te kodova pomoću kojih su kupci albuma dobivali dodatne sadržaje. ‘Every Day Is Exactly the Same’ nominiran je za Grammy 2007. godine, kad je u pripremi već bio nasljednik ‘Year Zero’, Trentov najambiciozniji projekt karijere.

Nulta godina u naslovu albuma označavala je u Reznorovoj priči novi početak u zamišljenoj budućnosti Sjedinjenih Država. Godina je 2022., i Vlada totalitarnim režimom kontrolira sve razine društva u SAD-u. Stanovništvo je drogirano sedativima koji se stavljaju u vodovodnu vodu te je tako spriječeno u ikakvom pokušaju pobune. Nekoliko skupina ljudi ipak pokušava djelovati protiv statusa quo raznim propagandnim sredstvima te uspijeva poslati ljude u prošlost, u 2007., kako bi se čovječanstvo upozorilo na ono što dolazi. Ovaj konceptualan i vrlo bučan album Reznor je uglavnom stvarao na svom laptopu, štedeći tako za troškove promocije, koji su bili poprilično veliki, ali su urodili plodom. Nine Inch Nails su tako u sklopu promocije albuma izveli niz performansa kojim su stvorili ‘alternativnu stvarnost’, pružajući sliku kakva bi stvarnost mogla biti prema temama s albuma. Album je dao dva singla, ‘Survivalism’ i ‘Capital G’, a od strane kritike je pohvaljena inovativnost i kompleksnost novog uratka grupe. ‘Year Zero’ tako je, na neki način, bio uspjeli pokušaj onoga što je zamislio Pete Townshend još početkom 70-ih sa svojim ‘Lifehouse’ projektom. Vrlo vjerojatno je to i bila inspiracija za ‘Year Zero’, budući da je Trent Reznor od The Who već preuzeo silovit i agresivan stil nastupanja uživo.

2008. godina bila je također plodna za Trenta i Nine Inch Nails, budući da su objavili čak dva albuma: instrumentalni ‘Ghosts I-IV’ i ‘The Slip’, koji je objavljen besplatno preko interneta. Na oba albuma s Reznorom je surađivao Atticus Ross, kojeg će šira publika upoznati kad je s Reznorom skladao pjesme za filmove ‘The Social Network’ 2010. i ‘The Girl With the Dragon Tattoo’ 2011. godine. Uz to, njih dvojica su s Reznorovom ženom Mariqueen Maandig oformili bend How to Destroy Angels. Reznor je sudjelovao i na drugim projektima poput ‘AHK-toong BAY-bi Covered’, albumu obrada U2-ovih pjesama s albuma ‘Achtung Baby’, gdje je obradio uvodnu ‘Zoo Station’, a gostovao je i na ‘Like Clockwork’ Queens of the Stone Age u pjesmama ‘Kalopsia’ i ‘Fairweather Friends’. Skladao je i glazbu za kompjutersku igru ‘Call of Duty’ 2012. te surađivao s Dr. Dreom iste godine.

Reznor, koji je raskinuo s velikim diskografom još prije izdanja iz 2008., neopterećen je krenuo skladati pjesme za novi album Nine Inch Nails. U ljeto 2013. izašao je ‘Hesitation Marks’, dugoočekivani osmi studijski album grupe s 14 novih pjesama, od kojih je prvi singl, ‘Copy of A’, poklonjen na besplatni download preko Amazona. Reznor je priznao kako je isprva htio snimiti samo nekoliko novih pjesama za ‘Greatest Hits’ album, no odlučio se na objavu potpuno novog albuma. Kritičari su pohvalili Trentovu zrelost na albumu, ističući kako više nije nesiguran mladić s početka karijere te kako ‘Hesitation Marks’ bendu osigurava budućnost jednako blistavu kao što je njegova prošlost. Singlovi s albuma su, osim ‘Copy of A’, bili još ‘Come Back Haunted’ i izlet u pop vode ‘Everything’. Album je, među ostalim, stekao nominaciju za Grammy za najbolji album alternativne glazbe 2013. godine.

Što su Nine Inch Nails danas? Vrlo živ, moćan i uvjerljiv live bend, ali ponajprije trajna vizija lidera i nukleusa grupe, Trenta Reznora. Uza sebe je postavio mnoge sjajne glazbenike tijekom godina, poput Adriana Belewa (King Crimson), Erica Averya (Jane’s Addiction) i Pina Palladina, no nitko mu nije uspio ‘ukrasti show’. Od začeća grupe sve se vrti samo oko jednog čovjeka, a to je Reznor. Na kraju krajeva, 20 milijuna prodanih albuma u svijetu te uvrštenje u Rolling Stoneovih 100 najboljih izvođača svih vremena govore o njegovoj glazbenoj veličini. Reznor je čvrstom, žestokom i hladnom industrialu iz 80-ih dao ‘ljudsko lice’, čime je omogućio publici da se poistovjeti s njime i njegovom brutalno iskrenom i emotivnom glazbom. Njegovi ‘dugi nokti’ i nakon 25 godina pošteno ‘grebu’, i izvana i iznutra.

Diskografija:

Pretty Hate Machine (1989.)
Broken (EP) (1992.)
The Downward Spiral (1994.)
The Fragile (1999.)
With Teeth (2005.)
Year Zero (2007.)
Ghosts I–IV (2008.)
The Slip (2008.)
Hesitation Marks (2013.)