Životopisi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Govoreći o Pearl Jamu zapravo govorimo o jednom od najvećih rock bendova 90-ih godina. Iako na spomenutu slavu nisu čekali predugo, nužno je vratiti se u doba kada su grabili svoje prve korake u svijet glazbe suočavajući se s nizom pravila, propisa, uvjeta i zahtjeva. Osnovan u Seattleu, sada već davne 1990. godine, Pearl Jam si je, barem što se lokacije tiče, osigurao dobru pozadinu. Upravo ondje svoje su početke utabali mnogi poznati autori i bendovi. Dovoljno je reći Jimi Hendrix i Nirvana.

Nastao od dva benda, Mother Love Bone te Green River, Pearl Jam nije bio jedan od onih bendova čiji se članovi po prvi puta nalaze u rock sastavu te moraju funkcionirati kroz grupu, kao kolektiv. Baš naprotiv, originalna postava dobro je surađivala stoga ne čudi uspjeh njihova prvog albuma „Ten“ iz 1991. godine. Međutim, nužno je spomenuti da su začetnici ovog rock sastava bili Stone Gossard (ritam gitara) i Jeff Ament (bas) iz ranije spomenutog Mother Love Bone benda, a koji su nakon smrti tamošnjeg vokala Andrewa Wooda 1990. godine odlučili krenuti dalje.

Album „Ten“ njihov je proboj na mainstream scenu uslijed čega su postali jednim od ključnih sastava, uz Nirvanu, u grunge pokretu. Pored već spomenutih, Gossarda i Amenta, prvi postavu činili su: Eddie Veddera (vokal), Mike McCready (vodeća gitara) te Dave Krusen (bubnjevi). Mjesto bubnjara od 1998. godine, a nakon napuštanja Soundgardena, zauzima Matt Cameron.

Izvanserijski početak

Ranije spomenuti prvijenac „Ten“ zaplijenio je pažnju slušatelja diljem svijeta, no s obzirom na ozbiljnog i teško nadmašivog konkurenta Nirvanu, uspjeh albuma nije bio trenutačan. Nakon izdavanja albuma u kolovozu 1991., bend je na uspjeh, a koji je došao po ulasku u novu godinu, morao strpljivo čekati. Presudio je spoj riff- heavy rocka iz 70-ih sa post- punkom 80- ih. Tijekom sljedećih mjeseci broj obožavatelja vrtoglavo je rastao u čemu su, uz radio, veliku zaslugu imale svirke na drugoj Lollapaloozi. K tome, svojim spotom za pjesmu „Jeremy“ potukli su konkurenciju na MTV Awardsu odnijevši sa sobom sve moguće nagrade. Bez pretjerivanja možemo reći kako je to za njih bilo zlatno razdoblje. Razdoblje u kojemu su rasprodavali ulaznice za koncerte po cijelome svijetu. Razdoblje u kojemu su sa sigurnošću znali da je gužva oko njihove turneje zagarantirana.

Odjednom, odlučili su ostati odani sebi pa su shodno tome odbili snimati videospotove uvjereni da će naići na podršku u svojim redovima. I jesu. Isključivo u svojim redovima koji su cijenili i stalno iznova preslušavali naredna dva albuma, tj. album „Vs“ iz 1993. i „Vitalogy“ iz 1994. Uz to, broj emitiranja njihovih pjesama na radiju rušio je sve rekorde, kao i prodaja albuma. Tome u prilog dovoljno govori podatak kako su prva dva albuma prodali u više od 15 milijuna kopija. Što se radijskog emitiranja tiče u to vrijeme najpopularnije pjesme svakako su bile „Jeremy“, „Alive“ i „Evenflow.“ Suprotno tomu, zamjerili su se glavešinama koji su diktirali produkcijom i uopće cijelom diskografijom. Laički rečeno, sukobili su se s izdavačima zbog odbijanja snimanja videospotova za naredna tri albuma. Mediji su pažljivo pratili sukobe izazvane njihovim buntovništvom s ciljem da uvide kako će se isto odraziti na njihovu slavu. Časopis Rolling Stone (kojega odnedavno možemo naći i na hrvatskom tržištu) opisao ih je kao bend koji troši previše vremena kopajući vlastiti grob. Javnost, dakle, njihovu pobunu nije vidjela kao stvaranje plodnoga tla i kvalitetnog imidža za daljnju karijeru i napredak. Sukob je eskalirao 1994. godine njihovom odlukom kako neće održavati koncerte u velikim dvoranama, već će se držati manjih okvira. Pobunili su se i protiv cijene karata iznad 20 dolara te otkazuju turneju i vraćaju se u studio snimiti sljedeći album - „Vitalogy“ nakon čijeg snimanja otpuštaju tadašnjeg bubnjara Davea Abbruzzesea te u bend ulazi Jack Irons koji je do tada svirao u Red Hot Chili Papers. U početku „Vitalogy“ je bio dostupan isključivo na gramofonskim pločama i to u određenom broju. Iako se i kao takav uspije „ugurati“ u Top 60, pomama počinje kada su na tržište izašli CD i kaseta.

Totalni krah

S 1995. godinom kreće i snimanje novog albuma s Neilom Youngom. Na taj album možemo gledati kao na svojevrstan zaokret u njihovoj karijeri. Iako je većina fanova i dalje vjerno očekivala nove pjesme ravno iz studija, uslijedilo je razočarenje. Nakon singlice „ Merkin Ball“ na kojoj su „ Long Road“ i „ I Got Id“, 1996. izlazi sljedeći, četvrti album „No Code“. Čini se kako se eksperimentalizam miksan s rockom i worldbeatom nije isplatio. Publika, željna novih hitova i koncerata, ispočetka biva zavedena novim zvukom. Nažalost, to nije potrajalo. Ubrzo se album s prvih mjesta na ljestvicama jednostavno izgubi negdje daleko iza. Negdje gdje do tada nitko nije očekivao vidjeti Pearl Jam. Osim novog zvuka, razloge treba tražiti u izostanku svjetske turneje. S jedne strane, bend je izgubio bitku s agencijom za prodaju karata s kojom su se sukobili oko cijene iznad 20 dolara, a s druge članovi benda nikako se nisu mogli odlučiti na višemjesečno izbivanje radi odrađivanja turneje. U to vrijeme se činilo da je bendu turneja upravo to. Nužno zlo. Godina 1998. u znaku je njihova novog albuma „Yield“. Baš kao i prethodni album, „Yield“ uskoro gubi svoju početničku sreću i lagano pada sve niže na ljestvici.

Kraljevski povratak

Nakon ljetne turneje 1998. godine i LP live opusa „Live on two legs“ dogodila se pjesma „Last kiss“. Obrada Frank Wilsonove pjesme privuče uistinu velik broj fanova i postaje najveći zabilježeni uspjeh benda kao drugopozicionirani i zlatni tiraž.

Godina je 2000. i Pearl Jam se ponovno nalazi u studio kako bi snimio šesti po redu album. Čini se kako je „Binaural“ ono na što su se nadali da će nabasati pet godina ranije kada su se jednostavno pogubili. Po izdavanju albuma krenuli su na svjetsku, ovoga puta detaljno dokumentiranu, turneju. Dokumentacija turneje rezultirala je s 25 albuma koncerata po Europi od kojih je njih čak pet završilo na Billboard top 200. Kada znamo da je to jedini bend kojemu je to uspjelo, jasno je o kakvom uspjehu ovdje govorimo. Izvanredan povratak očituje se samo šest mjeseci kasnije kada su spomenuti rekord srušili novom serijom albuma s ovoga puta, američke turneje.

Novo vrijeme, nova publika?!

Veliki broj live izdanja i kompilacija prati njihov sedmi po redu album „Riot Act“ s kojime počinje druga faza njihova stvaralaštva. Ponešto odrasliji, ponešto ozbiljniji. Iako sada već prilično daleko od mladenačke buntovnosti, ostaje bend na čiji spomen treba skidati kapu. Ostaje bend koji i dalje drži sve svoje moralne stupove visoko u zraku, visoko iznad mnogih. Neizostavna „Love Boat Captain“ našla se na ovom albumu. U njoj se Vedder prisjeća devetoro vjernih fanova benda koji su nesrećom poginuli na Roskilde festivalu. Napokon, priča ni tu ne prestaje. Pearl Jam nas 2006. godine iznenađuje albumom jednostavnog naziva „Pearl Jam“, a potom i 2009. s „Backspacerom“.

Nakon gotovo pet godina zatišja, fanovi se nadaju kako je to ono svima poznato zatišje pred buru, ili bolje reći pred dolazak albuma „Lightning Bolt“. Nekako ne sumnjamo da je riječ upravo o tome. Naposljetku, govorimo o onima koji su napravili najveći proboj alternativnih izvođača, iliti bendova u svijetu glazbe. Govorimo o najpopularnijem bendu 90- ih uz, dakako, neizostavnu Nirvanu. Govorimo o preko 105 milijuna prodanih ploča. Dakle, ne govorimo u vjetar.

Aktualna postava
Jeff Ament - bass
Stone Gossard - ritam i lead gitara
Mike McCready - lead gitara
Eddie Vedder - vokal, ritam gitara
Matt Cameron - bubnjevi
Studijski albumi
Ten (1991.)
Vs. (1993.)
Vitalogy (1994.)
No Code (1996.)
Yield (1998.)
Binaural (2000.)
Riot Act (2002.)
Pearl Jam (2006.)
Backspacer (2009.)
Lightning Bolt (2013.)
Izvještaji s koncerata
Linkovi

Pearljam.com