Životopisi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

U proljeće 1982. godine desio se bizarni Falklandski rat. Rogeru Watersu bio je to prvi rat koji je svjesno doživio da ga vodi njegova država. U srpnju te godine namjeravao je s grupom započeti rad na novom albumu koji bi bio nasljednik "The Walla" i ovaj je rat Watersu predstavljao bolnu inspiraciju. U tim se okolnostima rađao "The Final Cut", kritika apsurdnoga rata u kojem se (po tko zna koji put opet) uzalud gine. Tim će albumom još izravnije nego u "The Wallu" izraziti svoju traumu što nikada nije upoznao svoga oca koji je poginuo kao saveznički vojnik 1944. godine u Italiji, pet-šest mjeseci nakon Rogerovog rođenja. Na tom je albumu Waters još više "prigrabio vlast" u grupi. Gilmouru je dao da otpjeva samo jednu pjesmu ("Not Now John"), ali one i jesu uglavnim takve da ih može otpjevati samo Waters. Neke su pjesme samo "preseljene" s planiranoga albuma "Spare Bricks" koji je trebao biti nastavak "The Walla", ali sukob s Argentinom skrenuo je tok događaja toliko da je Waters odustao od "Spare Bricks". Snimanje je potrajalo do kraja godine, a Richarda Wrighta, kojega je Waters udaljio iz grupe, zamijenili su Michael Kamen, koristan i zato jer je ravnao filharmonijom koja je također imala udjela u snimanju, te Andy Bown, ali bili su samo "plaćenici" kao i još neki glazbenici na drugim instrumentima. Gilmour je imao primjedbe na kvalitetu komponiranih skladbi. Waters bi mu čak i dao priliku da uvrsti poneku svoju skladbu ali je Gilmour u to vrijeme, i po vlastitom priznanju, bio prilično lijen za stvaranje novih skladbi i jednostavno ih nije imao. Odnos između Watersa i Gilmoura postepeno se pogoršavao i na kraju su snimali svoje dionice strogo odvojeno, ne želeći se susretati. Ipak, kako je komentirao Andy Bown, koji je dugo vremena bio svirao u grupi "Status Quo", još uvijek su "Floydi" bili džentlmeni naspram drugih glazbenika. Naime, izvana bi rijetko tko mogao primijetiti da među "Floydima" nešto nije u redu. Gilmour se nije slagao s političkom angažiranošću albuma "The Final Cut" i napadima na Margaret Thatcher ali je morao pristati na to jer nije imao svojih pjesama. Nick Mason stao je na Gilmourovu stranu i Waters je već i prije nego su završili snimanje znao da je ovo njihov posljednji zajednički album. Kad je album izašao u ožujku 1983. godine, doživio je sve moguće ocjene, od loše do odlične, a pratila ga je slaba promidžbena kampanja i turneje uopće nije bilo. Glazbenici su se razišli, da bi Gilmour objavio drugi samostalni album "About Face" godinu dana kasnije, a Waters mjesec i po nakon Gilmoura svoj prvi, "The Pros and Cons of Hitch Hiking" (ako ne računamo glazbu za film "The Body" 1970. godine). U to vrijeme album je obavio i Richard Wright, a Nick Mason će isto učiniti 1985. godine.

Album "The Pros and Cons of Hitch Hiking" sastoji se mahom od pjesama koje su odbačene u vrijeme rada na "The Wallu". Radnja albuma traje koliko i album, odvija se u realnom vremenu, između 4:30 i 5:11 ujutro. Glavni junak se budi, pa opet zaspi, pa sanja... Čovjek koji živi monogamnim obiteljskim životom u snu pokupi autostopisticu pa s njom ima šeprtljavu seksualnu avanturu. Na kraju se sretan budi pored supruge. Najveće iznenađenje albuma je možda zamjena na gitari za Davida Gilmoura: bio je to glavom i bradom (tada je baš nosio bradu) Eric Clapton!

Ne samo da je Clapton bio Watersov svirač na albumu, nego mu je bio i član prateće grupe na turneji. Upravo se bio oslobodio alkohola i obnovio vlastitu karijeru. Ostali svirači bili su: Andy Newmark s "The Final Cuta" na bubnjevima, klavijaturisti su bili Michael Kamen i Chris Stainton, te još jedan gitarist, Tim Renwick, stari školski prijatelj. Kamena i Renwicka će u daljnjim godinama "posuđivati" za sebe i David Gilmour.

Turneja u tom sastavu nije se baš sretno odvijala. Waters je mogao primijetiti, isto kao i Gilmour na svojoj strani, da su oni slavni kao "Pink Floyd", a da njihova pojedinačna imena nisu baš tako zvučna i popularna. Na Watersovim koncertima neke stare skladbe "Pink Floyda" zvučale su čudno kad ih sviraju Clapton i ekipa, pa ipak je publika padala u euforiju kad je došla na red bilo koja Claptonova solaža, jer je Clapton bio prejako ime da bi publika ostala ravnodušna. Osim toga, Clapton je svojom karizmom publiku navodio na "življe" ponašanje, koje je Waters opet ocijenio kao "nepažljivo slušanje teksta", te je zbog toga, a i zato jer ga je Clapton zasjenio popularnošću, na jednom koncertu opet napravio incident: bacio je bas na pod pozornice, cinično uzviknuo: "Slavni Eric Clapton!" i pobjegao. Nakon toga se kajao i ispričavao i Claptonu i glazbenicima i publici.

Usprkos toj neugodnosti, Clapton je ostao u bendu do kraja turneje i prijateljski se rastao s Watersom, pokupivši sobom Staintona i Renwicka. Waters je sljedeće godine obavio još jednu turneju po Americi, s manje poznatim imenima u bendu, po manjim dvoranama. Gitaristima je uvjetovao da ne smiju svirati niti kao Gilmour niti kao Clapton.

U listopadu 1985. Waters je povukao prvi potez prema službenom raspadu "Pink Floyda": uložio je sudski zahtjev da se zabrani daljnja upotreba imena "Pink Floyd" a uskoro je poslao pismo izdavačkim kućama "EMI" i "Columbia" da napušta bend. Parnica će trajati oko godinu dana. Za to vrijeme Waters je prihvatio producentski posao na glazbi raznih autora za film "When the Wind Blows". Album je objavljen u listopadu 1986. godine, i prošao je nezapaženo kao i film.

Sljedeće godine Roger Waters brži je od "ostatka" svog bivšeg benda, jer u lipnju objavljuje svoj novi album, "Radio K.A.O.S.", nekoliko mjeseci prije "Pink Floyda". Davidu Gilmouru nije bilo lako, jer je morao sebe vratiti u stvaralačku disciplinu i skladateljsku formu, a svoje kolege u sviračku formu, te "oteti" Watersu producenta Boba Ezrina kojem je ponudio "humanije" uvjete rada. Usprkos Watersovim prijetnjama, album "A Momentary Lapse of Reason" bit će objavljen pod imenom "Pink Floyd".

"Radio K.A.O.S." je bio još jedan konceptualan album. Središnji lik je Billy, dječak u invalidskim kolicima. Za njega brine brat, rudar, koji zbog štrajka dospije u zatvor. Billyja pošalju ujaku u Los Angeles gdje ustanovi da telepatski može napadati računalne sustave, sprijatelji se s DJ-em s radio stanice K.A.O.S. te zavara svijet da će u velikim gradovima svijeta eksplodirati balistički projektili. Posljednja pjesma "The Tide is Turning" iznenađuje obratom. Nakon turobne atmosfere čitavog albuma dolazi se do zaključka da je rat beskoristan i da je ljubav važnija od svega. To je nježna melodiozna himna koju bismo prije mogli pripisati Gilmouru. Kad ju je čuo, Gilmour ju je i pohvalio.

Albumom dominiraju sintesajzeri, sintetički glas i bubnjevi s mnogo jeke pa je po ukusima mnogih zato album naporno slušati. Kasnije je i Waters priznao da je produkcijski previše "popeglan" i pretjerano "moderan" te da su Ian Ritchie i on time "zeznuli" album. Turneja je počela u kolovozu, prije turneje "Pink Floyda" i Waters je odlučio da bude mnogo pristupačniji publici nego do tada. Shvatio je da je naštetio sebi nekadašnjim "luksuzom" da "tjera" anonimnost, jer ljudi odista ne znaju niti tko je on niti što je radio u "Pink Floydu". Rezultat toga bila je i slaba posjećenost njegovih koncerata po istočnom dijelu Sjedinjenih Američkih Država. Za to vrijeme izašao je i album "Pink Floyda" ali kako je ovdje riječ o Rogeru Watersu, nećemo više pratiti karijeru benda. Reći ćemo samo kako se album "Pink Floyda" prodavao bolje od Watersovog, i dok je Waters jedva "punio" dvorane, "Floydi" su "rasprodavali" stadione. U Americi se dogodilo da su svirali jedni blizu drugih, pa je u jednoj prilici, iako je Waters zabranio ekipi "Pink Floyda" da posjećuju njegove koncerte, nekolicina njih ušla neprimjetno na watersov koncert. Waters je sa svojim "The Bleeding Heart Bandom" na repertoaru imao i neke skladbe iz repertoara "Pink Floyda". "Uhode" su konstatirale da Watersovi svirači zvuče kao bend koji svira obrade. Waters je svirao ispred tri tisuće posjetitelja, a "Pink Floyd" dan kasnije ispred osamdeset tisuća. Jednom je to Gilmour prokomentirao otprilike ovako: "...da je Waters uložio pola truda u svoju karijeru koliko je uložio protiv nas, bolje bi prošao..."

Roger Waters 1987.

Waters nije odustajao od sukoba s "Floydima". Pokušao im je zabraniti i leteću svinju, pa su joj "Floydi" dodali velike testise, samo da se tobože razlikuje od prijašnje svinje koja je bila ženka.

23. prosinca 1987. Waters i Gilmour su na Gilmourovom brodu-studiju "Astoria" potpisali ugovor kojega se drže još i danas. Waters ima pravo na neke skladbe "Pink Floyda" kao i na čitav "The Wall" a Gilmour i Mason imaju pravo na ime "Pink Floyd". Time je i službeno počelo treće, posljednje razdoblje "Pink Floyda", pod vodstvom Davida Gilmoura. Wright, koji se vratio kolegama iz "Pink Floyda", pravno je bio samo njihov "svirač" s plaćom od 11 tisuća dolara tjedno.

Tako je, konačno pravno potpuno regulirano, Waters dočekao burne povijesne događaje koji su prekrajali svjetsku povijest i geografiju. U studenome 1989. počeo se ne samo klimati i ljuljati 45 kilometara dug Berlinski zid, već su istočnonjemačke vlasti dozvolile i rušenje zida, pa i odnošenje njegovih komadićaka kao suvenira. U niz priredbi koje su slavile pad zida uvršten je 21. srpnja 1990. i dugo neizvedeni spektakl "The Wall". U blizini Brandenburških vrata, na Postdamer Platzu, uz ruševine Berlinskog zida, Roger Waters odlučio je iste večeri sagraditi i srušiti svoj čuveni zid, ali uz pomoć nekih drugih glazbenika ali nikako ne s "Pink Floydom". Koncert je prenošen u 35 zemalja. Zid je bio visok 23 metra, dug 180 metara i sagrađen od 2500 cigli. Dva mjeseca prije dogovorenog datuma jedini dogovoreni sudionik bio je njemački bend "Scorpions". Na kraju je ipak sakupljeno dovoljno poznatih glazbenika iz čitavoga svijeta. "The Wall" je izveden, uz tehničke poteškoće i zastoje, te uz promjenljivu kvalitetu izvedbi pojedinih skladbi. Neki su dijelovi predstave izazvali i neugodne asocijacije, na primjer kada Pink zamišlja da je diktator poput fašističkog, ali Waters se nadao da će svi shvatiti da je to satira. No, rušenje zida i dodatak "The Tide Is Turning" podigli su atmosferu, "učvrstili" moral, ujedinili sve prisutne i oplemenili svečanost. Računa se da je spektakl uživo promatralo bar 200 tisuća ljudi i još oko milijardu preko televizije.

Svi koji su snimali izravan prijenos i kasnije gledali službeno objavljenu snimku mogli su primijetiti razliku, jer na objavljenim snimkama nema tehničkih neprilika. Neki su dijelovi, naime, naknadno ponovno snimljeni, a Sinead O'Connor odbila je ponovno pjevati skladbu "Mother" koja je bila prekinuta na polovici izvedbe zbog nestanka električne energije na dijelu tehnike, pa se na snimci nalazi njezina izvedba s generalne probe.

Nakon ovog djelomično uspjelog projekta, jer nije uspio sakupiti planirani iznos sredstava za Spomen-zakladu za pomoć žrtvama prirodnih katastrofa, Waters se povukao iz javnog života da popravi svoj profesionalni i privatni život. Rastao se po drugi put u životu i oženio treći put.

U kolovozu 1992. Waters objavljuje album "Amused to Death". Najvažnije teme bile su masakr na Trgu Tiananmen 1989. i Zaljevski rat. Waters se obrušava na televiziju kao medij koji užasima takve vrste zabavlja gledatelje. Na albumu gostuje više poznatih i cijenjenih glazbenika. Posebno je zapažen gitarist Jeff Beck koji je, da nije uskočio David Gilmour, možda mogao biti gitarist "Pink Floyda" nakon Syda Barretta. Tekstovi samo potvrđuju Watersove čvrste stavove o svijetu koje forsira od vremena kada se počeo razilaziti s "Pink Floydom". Turneje nije bilo jer je prodano samo milijun primjeraka albuma, što je za Watersa bilo malo. Priznao je da bi prodao 10 milijuna da je objavljen pod "firmom" "Pink Floyd". Sljedećih sedam godina nije javno nastupao.

Turneja "Pink Floyda", povodom objavljivanja drugoga albuma pod vodstvom Davida Gilmoura, "Division Bell", 1994. godine, završila je sljedeće godine s 14 koncerata u londonskom Earls Courtu. Koncept koncerta bio je takav da se drugi dio sastoji od kompletno izvedenoga albuma "The Dark Side of the Moon". Gilmour je ponudio Watersu da s njima odsvira taj drugi dio koncerta, ali nije pristao.
Posljednje desetljeće dvadesetog stoljeća grupa "Pink Floyd" imala je jednu od najboljih turneja u karijeri, a Roger Waters uglavnom se posvetio privatnom životu. U glazbi je počeo raditi nešto za njega neprepoznatljivo: dugo planiranu operu o Francuskoj revoluciji! "Ça Ira" postavljena je na pozornicu i objavljena konačno 2005. a postoji francuska i engleska verzija.

No, 1999. Waters se vratio u javnost nizom nastupa uživo. Na neki od tih koncerata je otišao i Richard Wright i poslije koncerta susreo s i rukovao s Watersom iza pozornice, prvi put nakon gotovo dvadeset godina. U ožujku 2000. pojavilo se izdanje: "Is There Anybody Out There? The Wall Live: Pink Floyd 1980.-81.". Radi se o snimkama s koncerata u Earls Courtu. Uskoro će objaviti i album i DVD sa koncertnim snimkama nazvani "In the Flesh".

U siječnju 2002. slučajno su se sreli na jednoj plaži u Karibima Nick Mason i Roger Waters i srdačno se družili ostatak dana. Nakon mjesec dana već je Mason gostovao na Watersovoj turneji. Svirali su zajedno prvi put nakon turneje "The Wall" 1981. godine.

Iste godine Waters objavljuje kompilaciju svojih radova: "Flickering Flame: The Solo Years Volume 1", a da nijedan "volume" poslije toga nije objavljen. Jedina nova pjesma je "Flickering Flame".

Ostat će u sjećanju svih fanova "Pink Floyda" dan 2. srpnja 2005. kada su prvi put nakon gotovo 25 godina nastupili zajedno ponovno sva četiri "Floyda", dakle samo bez Syda Barretta, u Londonu, na jednom od humanitarnih koncerata "Live 8", za oprost dugova afričkim državama. Uspio ih je spojiti organizator, glazbenik Bob Geldof, koji je igrao glavnu ulogu, ulogu Pinka u filmu "The Wall". Svirali su zajedno 18 minuta.

Sljedećih godina Waters će opet koncertirati po svijetu, izvodeći između ostaloga i kompletni "The Dark Side of the Moon", a s njim je ponekad svirao i Nick Mason. Kako je koncertirao i Gilmour sa svojim bendom, po svijetu su često istovremeno koncertirala dva "Pink Floyda".

Prilika za ponovni susret četvorice "Floyda" bilo je još nekoliko, tako i nakon smrti Syda Barretta 7. srpnja 2006. na jednom od koncerata posvećenih prvom vođi benda, ali Waters je nastupio sam, a ostala trojica zajedno. Čini se kao da jedno vrijeme susret smatra mogućim Gilmour a jedno vrijeme Waters, ali nikada obojica u isto vrijeme. A onda se desilo nešto što je ponovni susret sve četvorice učinio potpuno nemogućim: 15. rujna 2008. umro je Richard Wright.

Godinama je Roger Waters svirao koncerte pod nazivom "In the Flesh", izbor skladbi iz svih razdoblja svoga stvaralaštva, da bi 2010. obnovio projekt "The Wall" i već četvrtu godinu putuje svijetom s tom, po mnogima, najvećom rock inscenacijom uopće. Trebalo je proći još toliko godina koliko je imao kad je napisao to djelo da ga konačno s lakoćom može izvoditi po dvoranama i stadionima. Proslavit će i 70. rođendan na ovoj maratonskoj turneji gdje po drugi put dolazi u Hrvatsku, nakon Zagreba 13. travnja 2011. Je li mogao prije pola života, kada je s teškom mukom, jer tehnologija nije toliko bila dorasla njegovim željama, izveo "The Wall" na svega nekoliko mjesta u svijetu, zamisliti kako će ipak dočekati da se u poznim godinama igra s tom vrlo zahtjevnom predstavom po čitavom svijetu, pa i u Hrvatskoj čak dva puta? Tehnički perfekcionizam, i video i audio, te politički angažirano proturatno i humanitarno djelovanje (kakvo nije baš pokazao u odnosima s najbližima), sve što voli, omogućava mu baš predstava "The Wall". Uoči predstave u Splitu, na Poljudu, 23. srpnja, završavamo putovanje kroz dosadašnji život i rad Rogera Watersa, ovoga vitalnoga visokoga mršavoga "čovjeka u crnom", koji živi već u svom četvrtom braku, a svira, između ostalih, sa svojim sinom iz drugog braka, rođenim između albuma "Wish You Were Here" i "Animals" i s gitaristom Snowyjem Whiteom koji je malo svirao na albumu "Animals". Na jednom koncertu "The Wall" u Londonu prije dvije godine na vrhu zida se umjesto Snowyja Whitea u skladbi "Comfortably Numb" pojavio kao iznenađenje David Gilmour! Kolika je šansa da za takvo ponovno iznenađenje Waters odabere baš Split?