Životopisi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian




When I forget how to talk, I sing…
Zaista ne bih odbio VIP-ulaznicu za um Jeffa Tweedyja; sigurno mi je u top 5 favorita za takav izlet. Da, on nam makar konture onoga što bismo mogli zateći na takvom razgledavanju nudi već desetljećima putem svojih pjesama kao da baca komadiće kruha čijom putanjom možemo pratiti stazu, ali, kao u slučaju Ivice i Marice, ptice su tu da nas ometaju u navigaciji, ostavljajući nas stalno u skrovitosti šume tih misli, nikad upoznate sa svim njezinim zakutcima. A čovjek koji je brzo shvatio da je rođen za jednog i jedinoga gazdu u bendu, koji se nije dao omesti od strane ni producenata ni očekivanja publike, koji je brodio kroz vlastite krize podebljane kliničkom depresijom, napadima panike i migrenama, slažući veličanstvene albume i njima razbijajući vlastite okvire i ograničenja i koji danas ponosno stoji u sakou ispred benda koji se bez zadrške može zvati jednim od najvećih živućih, ima mnogo toga za pokazati svojim VIP-posjetiteljima. Na njemu je da to dozira; Wilco je već gotovo puna dva desetljeća bio i ostao idealan dozator.

Kad vam se ujak zove Tupelo

Nastao na ruševinama kultnoga alt-country benda Uncle Tupelo, Wilco je imao više-manje zacrtan startni položaj. Stari bend kojeg je Tweedy osnovao s tadašnjim istomišljenikom Jayem Farrarom spajao je njihove afinitete i ljubavi prema punku i countryju, prilično oprečnim žanrovima koji su u simbiozama u režiji dvojice mladih muzičara doveli do novih žanrovskih definicija od kojih je najglasnija bila baš alternativni country. Taj hibrid alternativnoga rocka i countryja bio je, zapravo, nastavak tradicije – prema riječima samih članova benda – Woodyja Guthrieja, The Band, Flying Burrito Brothers i kasnijih solističkih albuma Grama Parsonsa i srodnih predstavnika americane. Kad se bend uslijed rastućih tenzija između Tweedyja i Farrara raspao, nastala su dva nova benda – Farrarov Son Volt i Tweedyjev Wilco koji su trebali nastaviti i uistinu su nastavili putanjom koju je žanrovski zacrtao ishodišni sastav.
 

Uncle Tupelo
 
Uncle Tupelo se raspao 1994. nakon sedam uspješnih godina postojanja i četiri studijska albuma u hvaljenom portfoliju. "No Depression" (1990.), "Still Feel Gone" (1991.), "March 16-20, 1992" (1992.) i "Anodyne" (1992.) podebljanim su slovima punili antologije novije američke rock-pjesmarice, a kultni status priskrbio im je dosta uske ladice u koje su ih fanovi i kritika trpali. Natjecateljski duh koji je kod dvojice snažnih, a mladih, toplokrvnih autora buknuo jednakim žarom, tražio je brza rješenja, ali time davao i malo mjesta odvajanju od već definiranih sazvučja.

Tweedy je u Chicagu bend sastavio praktički od ekipe iz Uncle Tupelo tako da su prvu postavu činili basist John Stirratt (inače, do danas još uvijek član benda), bubnjar Ken Coomer, multiinstrumentalist (zvanje koje će Tweedy nastaviti posebno cijeniti i u budućnosti) Max Johnston te, kao pridruženi član, Brian Henneman, koji je sličnu funkciju imao i u bivšem bendu. Naziv Wilco inače dolazi od radioamaterskog izraza „Will Comply“ – Tweedyju se to učinilo forom dovoljno ironičnom za naziv rock-benda. U ovom slučaju, benda koji je debitantski zadatak odradio kao pomoć Sydu Strawu na obradi pjesme Ernesta Tubba „The T.B. is Whipping Me“. Taj prilog kompilaciji „Red Hot + Country“ bio je tako uvod u snimanje nastupnog albuma koji je morao biti bolji (i brži) od Son Voltovog.

{mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2012/01/18/am.jpg,images/SGrecenzije/2012/01/18/amm.jpg, Wilco - A.M., Left}„A.M.“ se počeo snimati u ljeto 1994, a demo snimke su im priskrbile ugovor s Warnerovom podetiketom Reprise. Ono, pak, što je u konačnici bilo bitnije, zvuk je samoga albuma kojim je Tweedyjeva družba ostala usko u okvirima alternativnoga countryja, bez bitnijih iskoraka iz predvidljive matrice. Upravo to igranje na sigurnu kartu bilo je prvenstveno razlog favoriziranju nastupnog albuma Son Volt, „Trace“, od strane kritike, pa i publike. Tweedy, koji je najavljivao raspodjelu autorskih zaduženja ali na kraju ipak potpisnik gotovo svih pjesama na albumu (izuzetak je predivna country-balada „It's Just That Simple“ koju je napisao i otpjevao Stirratt i koja je zadnja takva pjesma u kajdanci benda), bio je takvim razvojem događaja posebno pogođen, tim više jer nipošto nije htio (za)ostajati unutar bilo kakvih žanrovskih okvira i očekivanja publike.

Turneja koja je uslijedila, a koja je obuhvaćala dvjestotinjak nastupa, donijela im je bitno kadrovsko pojačanje – multiinstrumentalist Jay Bennett unio je u zvučnu sliku benda svježu krv i ambicioznu notu. Usporedo s tim, Tweedy je počeo pisati nove pjesme koje će sastav vrlo brzo vratiti u studio. Album „Being There“ postao je tako prvi veliki projekt Wilco, ključni iskorak prema prvoj ligi imena suvremene rock-scene.

Mnogo se toga odvijalo tijekom nastajanja „Being There“, a između ostalog bend je, osjetivši novu prevagu koju je odnio Jay Bennett, napustio Max Johnston. Postoji čak priča kako ga je na snimanju jedne od pjesama morao zamijeniti violinist Jesse Greene budući da sam nije znao zadovoljavajuće odraditi svoju dionicu. Bendu se u to vrijeme i pridružio jedan novi član – Bob Egan, koji je na albumu pripomogao sviranjem pedal steel gitare. Uz te kadrovske rošade, Tweedy je prolazio kroz osobne dileme i strahove, znajući da ne smije snimiti još jedan album poput „A.M.“, jer, koliko god on bio korektan, kvalitetan i zabavan, značio je statiranje i stagnaciju.


 
Bitna preokupacija kao skladatelja i pisca bio je u toj fazi odnos umjetnika i konzumenta njegove umjetnosti, odnosno, muzičara i slušatelja. Bila je to okosnica seta od ukupno devetnaest pjesama, koliko ih je iznjedrilo snimanje, dakle, previše za jedan standardni album. No, Tweedyju nije padalo na pamet odricati se i jedne od tih pjesama, smatrajući ih baš sve posve dostojnima novoga, po mnogo čemu, ključnog albuma. Reprise nije pravio probleme oko toga, ali nije im padalo na pamet prodavati dvostruki album po cijeni jednoga, na čemu je, strahujući od previsoke cijene, inzistirao Tweedy. Dogovor je postignut kad se bend odrekao dijela tantijema, čime su cijenu olakšanja života fanovima i svim drugim dobronamjernim kupcima novoga albuma platili u procijenjenoj visini od preko pola milijuna dolara.

Usprkos financijski bolnim kompromisima, Tweedy i bend bili su zadovoljni, s punim razlogom. „Being There“, objavljen u jesen 1996, nije samo bio komercijalno uspješniji od prvijenca, već je priskrbio aklamacije kritike i instantan mali kultni status. Zaronjen još poprilično u tradiciju alt-countryja, album je donio i očigledna nagnuća prema mat(r)ici alternativnoga rocka i nagovještaje ekperimentiranja koja će se razmahati na sljedećim albumima. Hitoidnih potencijala nije bilo, ali kao cjelina, „Being There“ i danas slovi kao jedan od ključnih naslova američke pjesmarice sredine devedesetih.

Britansko-američke avenije i jenkijevski hoteli

Sljedeći ulazak u studio donio je sa sobom nove preokupacije. Rad na budućem „Summerteeth“ počeo je u studiju veterana Willieja Nelsona u Spicewoodu, u Teksasu, pred kraj 1997, kad je Tweedyjev brak već bio u krizi uslijed sve ozbiljnijih i učestalijih turneja. U to je vrijeme Tweedy ubrzano radio na vlastitoj načitanosti, gutajući prvenstveno velikane američke književnosti 20. stoljeća poput Henryja Millera, što je davalo injekciju za injekcijom u tkivo njegove poezije, ali ga po svemu sudeći, uz česte koncerte, još više odvajalo od supruge i sina. Sraz obiteljskih obaveza, ulaska u ozbiljnije godine i „lude glave“ ozračili su jezik novih pjesama, dok je za samu muziku dobar komad odgovornosti preuzeo Bennett.

No, u isto vrijeme kuhao se još jedan projekt i, iako u njemu nisu vodili glavnu riječ, Wilco su ušli u nj punim radnim vremenom. Naime, kći pokojnog folk-junaka, idola Boba Dylana, Woodieja Guthrieja pozvala je britanskog kantautora Billyja Bragga da snimi neke neobjavljene pjesme njezina oca. Kako je Bragg kanio jasno odvojiti vlastite pjesme od obrađenih Guthriejeveih, odlučio je pozvati neki drugi bend da zajedno s njim obavi taj posao i izbor je, ponajviše zbog zvuka „Being There“, pao na Wilco. Tweedy nije bio osobito zagrijan za ideju, ali se Bennett zakačio i ubrzo je bend ostavio započeti posao na novom albumu i pridružio se Braggu u studiju. Rezultat te suradnje tako je postao „Mermaid Avenue“, objavljen u lipnju 1998.

Iako je album Bragga i Wilco skupio uglavnom pozitivne kritike i naišao na dobar prijem kod ciljane publike te zavrijedio i nominaciju za Grammy u kategoriji albuma suvremenoga folka, „Mermaid Avenue“ neslavno je završio po pitanju odnosa između aktera radnje. Bragg je svojatao lavovski dio posla oko pjesama pa su nastale nesuglasice prvenstveno s Bennettom koji je htio veću ulogu u miksanju pjesama. Nisu uspjeli u tom ozračju dogovoriti ni koncertnu promociju, a koplja su se lomila i oko tantijema.
 

 
Povratak u Spicewood svojim materijalima Wilcu ipak nije donio mnogo mirniju atmosferu. Tweedy i Bennett sve su se više distancirali od ostatka ekipe, zaigravši se tehnologijama koje je nudilo digitalno doba do te mjere da su ih Stirratt i Coomer nazvali „tipovima koji gube razum u studiju“. Stirratt je rad u takvim uvjetima usporedio čak sa „Srcem tame“ Josepha Conrada, odnosno, Tweedyjeva i Bennettova stalna nasnimavanja i presnimavanja s čistim kreativnim ludilom. Bennettova tadašnja opsjednutost melotronom dodatno je komplicirala proces snimanja. No, koliko se god sve to činilo kaotičnim i prijeteće katastrofičnim, krajnji je rezultat bio fascinantan!

Summerteeth“ je, izašavši u ožujku 1999. pokupio nove hvalospjeve i zasluženo se pozicionirao kao drugo uzastopno remek-djelo grupe. Ipak, s komercijalne strane malo im je što išlo na ruku. Kriza u koju je u to vrijeme upao Warner tražila je visokoprofitabilnu muziku i brza rješenja. Podružnica Reprise ipak je dala Wilco odriješene ruke što se produkcije albuma tiče te tražila samo jedan ustupak – snimanje hit-singla. Bend je nevoljko pristao snimiti radijsku verziju pjesme „Can't Stand It“, ali uspjeh je izostao. Kao da je i publika sama bila zbunjena onim što bend želi reći, album je prodan u osjetno manje primjeraka nego što je to bio slučaj s „Being There“.

U retrospektivnom čitanju to je ipak ostao nezaobilazan album u karijeri benda. Prvo ozbiljnije otkliznuće od kanona alternatvnoga countryja donijelo je približavanje tradiciji Briana Wilsona, kao i svevremenskom power-popu legendarnih Big Star. Sve trzavice sa snimanja i miksanja pjesama mogu se osjetiti u zvučnoj teksturi, ali sva ta nova rješenja odlično su se uklopila u tek naoko kaotičnu viziju Tweedyja i Bennetta.
 
{mosthumbviewer: images/SGKolumne/2012/wilco/wilco2.jpg, images/SGKolumne/2012/wilco/wilco2m.jpg, Wilco, Center}
 
Po raspletu gužve oko "Summerteeth", Wilco su snimili još nekoliko pjesama za projekt "Mermaid Avenue II", koji će izaći u svibnju 2000, iako je bilo dovoljno snimljenog materijala još s prvih sessiona. Bendu je to pak bio poligon za nove avanture koje će dvije godine kasnije dovesti do trijumfalnog, četvrtog studijskog albuma Wilco. U tu svrhu, kupili su studio u Chicagu i počeli snimati nove pjesme, no nakon što je Tweedy upoznao Jima O'Rourkea, stvari su se, više ili manje očekivano, preokrenule. Zaintrigiran O'Rourkeovim albumom "Bad Timing", Tweedy je zapravo tražio nove suradnike. Zato je s novim prijateljem i njegovim znancem, bubnjarem Glennom Kotcheom započeo rad na posebnom projektu nazvanom Loose Fur. Ti sessioni u konačnici će dovesti do novih kadrovskih rošada u Wilco i presudno utjecati na zvuk novoga albuma.

Na već snimljenim novim pjesmama s Wilco, Tweedyju je ponajviše smetalo bubnjanje Kena Coomera, kojeg je jednostavno smatrao neprikladnim za ono što je htio čuti. Bubnjar je postao bivšim početkom 2001, a većina njegovih dionica na novim pjesmama nadosnimljena je Kotcheovim. No, O'Rourkeova prisutnost potiskivala je drugog člana "stare garde" - Bennett je svakako htio ostati važan čimbenik u miksanju i produkciji općenito, no Tweedy je sada tu vidio svoga novog drugara. Iako je O'Rourkeov probni rad (na "I am Trying to Break Your Heart") impresionirao čak i samoga Bennetta, trzavice i gurkanja postajala su sve češća i vatrenija, a bilo je očito da ekipa Loose Fur vodi glavnu riječ. Po dovršetku albuma, Bennett je bio primoran slijediti Coomera i zauvijek napustiti bend u kojem je samo jedan album ranije imao ključnu ulogu.

Yankee Hotel Foxtrot“ nije bio burovito iskustvo samo zbog kadriranja. Warner je i dalje bio pod pritiskom nužnosti smanjenja troškova, ovoga puta zbog spajanja s America Onlineom. Otpuštali su se zaposlenici i mijenjali dojučerašnji menadžeri, pa je na red došao i Reprise. Nova garnitura s Wilco nije uspjela naći zajednički jezik: pjesme koje su snimili za novi album procjenjene su kao neobjavljive i tvrtka je kategorički odbila objaviti album takav kakav jest. Tweedy, pak, takav kakav jest, nije ni pomišljao na odustajanje ili mijenjanje koncepta. Bend je odriješio kesu, otkupio vlastite pjesme i dao se u potragu za novim izdavačem. U konačnici, nakon što su prethodno pustili album službeno online, izbor je pao na Nonesuch Records koji je, da stvar bude bizarnija, bio tek druga Warnerova podružnica. Album je konačno objavljen u proljeće 2002, a Warner je shvatio sve razmjere svoje greške, što je – kako nešto loše često prouzroči mnogo dobra – otvorilo put drugim bendovima alternativne provijencije, poput kultnih The Flaming Lips.

{mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2012/02/20/yankee_hotel_foxtrot.jpg, images/SGrecenzije/2012/02/20/yankee_hotel_foxtrotm.jpg, Wilco - Yankee Hotel Foxtrot, Left}A „Yankee Hotel Foxtrot“ postao je, vjerojatno dijelom i zbog pompe oko (ne)izdavanja, dotad najprodavaniji album benda. I još uvijek najbolji, dodat će mnogi, pa i pisac ovih redova. Eksperimenti započeti na „Summerteeth“ u rukama O'Rourkea i nove postave na novim su pjesmama dovele proces do savršenstva, dovršivši tranziciju benda iz alt-country miljea u sastav dostojan najviših rock-počasti. Savršeno pomirujući hermetičnija rješenja poput „Poor Places“ ili „Ashes of American Flags“ sa slatkastijim, gotovo pop-recepturama poput „Jesus, Etc.“ ili demonstracijama genijalne jednostavnosti kao što je završna „Reservations“ i njezina odjavna „tiha buka“, Wilco su samouvjereno zgrabili trenutak svoga vrhunca, ali ne kao pistu za ponavljanja ili pad, već kao zalog za kvalitetnu budućnost.
 
Pod okriljem nove kuće dovoljno svjesne vrijednosti i potencijala benda i s hvalisavim titulama kakve je pokupio „Yankee Hotel Foxtrot“, Wilco je mogao punim plućima grabiti dalje. Nakon dokumentarca Sama Jonesa o turbulentnom snimanju toga albuma i po snimanju albuma „Down with Wilco“ s bendom The Minus 5, Tweedy i ekipa otputovali su u New York snimati nove pjesme. Pod producentskom palicom Jima O'Rourkea, bend je nastavio eksperimentirati s tehnologijom poput ProTools te snimio i do današnjih dana svoj najizazovniji album.
 
„A Ghost is Born“, objavljen početkom ljeta 2004, nije imao pretenzija svidjeti se ikom posebno, a opet bilo je to više nego dovoljno daleko od samodopadnosti, pa čak i kad su joj se opako približili s petnaestominutnom (a predzadnjom!) „Less Than You Think“, čiji je lavovski dio minutaže otpao na sintisajzersku tihu buku u režiji svih članova benda. „Ne bih je stavio na album da nisam mislio da je sjajna“, branio ju je Tweedy neposredno nakon što je rekao da zna da će je većina mrziti i da je čak i on sam često preskače. Toplina koju je novi album sadržavao lijepila se uz njegovu tvrdoglavost i hermetčnost, što su napokon prepoznali i u Grammyju kad im je dodijeljena nagrada za najbolji album alternativnoga rocka (uz istu prestižnu nagradu za ambalažu). Nominacija za album postat će im od tada "stalni angažman".
 
{mosthumbviewer: images/SGKolumne/2012/wilco/Wilco1.jpg, images/SGKolumne/2012/wilco/Wilco1m.jpg, Wilco, Center}
 
Samo objavljivanje albuma inače je bilo dovedeno u pitanju nakon što se Tweedy prijavio u čikašku kliniku za odvikavanje zbog dugogodišnje ovisnosti o lijekovima protiv bolova kojima se kljukao od ranih dana zbog učestalih migrena. No termin je samo neznatno pomaknut, kao i planovi za turneju, a proces je popraćen i slikovnicom „The Wilco Book“ u kojoj je detaljno opisano stvaranje „A Ghost is Born“. Ubrzo po izdavanju albuma, bend je pak napustio multiinstrumentalist Leroy Bach koji je kraće vrijeme bio s njima, da bi im se priključila čak trojica novih članova – multiinstrumentalist Pat Sansone, pijanist Mikael Jorgensen i gitarist Nels Cline – čime je bend dobio snažnu dozu friške krvi i nove energije. Nova je postava zablistala na dvostrukom koncertnom albumu „Kicking Television: Live in Chicago“ objavljenom u studenom 2005. Bilo je to, uz objavljivanje biografije benda „Wilco: Learning How to Die“ iz pera muzičkog kritičara Grega Kota, trijumfalno zaključenje najbitnije faze stvaralaštva Wilco.

Prema plavijem nebu

Nakon nekoliko Tweedyjevih solističkih, akustičnih koncerata, zabilježenih na DVD-u "Sunken Treasure: live in Pacific Northwest", za potrebe snimanja novoga albuma bend se povukao u čikašku bazu. Pala je odluka da se eksperimentiranja zauzdaju i da se snimi jedan "običan" album. Pjesme koje su više bile plod timskoga rada nego autorskih soliranja sakupljene su na možda najumiljatijem albumu Wilco, "Sky Blue Sky". Kako je zadnjih godina to postala praksa, prvo su pjesme ponudili na Internetu, a onda je konačno u svibnju 2007. CD ugledao svjetlo dana na policama dućana.
 
"Sky Blue Sky" se dobro prodavao, ali je naišao na podijeljene reakcije, mada generalno pozitivne. Hvalila se njegova toplina, izravnost i tehnička preciznost i vještina, ali im je dio kritike zamjerao skretanje prema isuviše konvencionalnom terenu. I oni koji su hvalili takav potez, prigovarali su im otkliznuće u dosadnjikavost i predvidljivost. No, nitko nije mogao poreći sviračku kompetentnost nove postave benda, savršeno pogođen zvuk i neodoljivu melodioznost. Wilco su sazreli i znali su prepoznati trenutak kad je trebalo malo odlučnije stisnuti kočnicu i dati jedan oprezniji proizvod kao sagledavanje toga trenutka. Zvuku albuma svakako je doprinjelo i povlačenje Jima O'Rourkea u drugi plan.
 
{mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2009/07/03/wilco.jpg, images/SGrecenzije/2009/07/03/wilcom.jpg, Wilco, Center}

Prije snimanja albuma, bend je podupirao Baracka Obamu u tadašnjim predsjedničkim izborima, a u sklopu kampanje poticanja izlaska na izbore, s Fleet Foxes su snimili obradu "I Shall Be Released" Boba Dylana i The Band. U travnju 2009. izišao je koncertni DVD "Ashes of American Flag".
"Wilco (The Album)" bio je najavljen suradnjom s kolegicom Feist na jednoj od novih pjesama. Album je snimljen na Novom Zelandu, gdje se bend našao sudjelujući zajedno s mnogo kolega na projektu "7 Worlds Collide", a  izišao je sredinom 2009, postigavši solidan uspjeh na top-listama i pobravši pozitivne kritike. Naziv albuma jednostavno po bendu Tweedy je objasnio osjećajem da je novi materijal upravo ono što je bend trebao biti, da je to to. Pravac koji je naznačio prethodnik time je uspješno i kvalitetno održan, a Wilco se definitivno upisao među najvećim bendovima svoga doba. No, neposredno prije samog izlaska albuma, ekipu je potresla vijest o smrti bivšeg člana Jaya Bennetta. Ožalošćeni Tweedy postavio je izjavu tim povodom na službenim stranicama benda, prisjećajući se bivšeg kolege kao "uistinu jedinstvenog i nadarenog čovjeka koji je dao značajan doprinos pjesmama Wilco i razvoju benda". Time je i na najmanje očekivan i najružniji način završilo sudsko sporenje Bennetta i Tweedyja oko kršenja odredaba ugovora potpisanih tijekom zajedničkog rada u Wilco.
 
Bend je u proljeće 2010. najavio organizaciju festivala Solid Sound u Massachusettsu, na kojem je dogodine izvedbom singla "I Might" najavljen novi album. "The Whole Love" je objavljen u rujnu kao još jedna potvrda visokog statusa Wilco na zvjezdanom rock-nebu. Kompaktan i snažan album ozračen je novim, ali ipak malim iskoracima iz prethodnim albumima oblikovane šprance, a ocijenjen je visokim ocjenama.

Danas s punim pravom Wilco dobivaju etikete poput jednog od najvećih bendova svoga vremena. Upravo njihova konzistentnost u kvaliteti i aktualnosti te upornost i neprestan rad na svojoj autorsko-izvođačkoj formi bile su glavni jamci uspjeha i konačnom proboju iz svih žanrovski kanona i ladica. Tako u Zagreb dolaze u punoj zrelosti i snazi, pa bi lako mogli pobrati titulu tuzemnog koncerta godine.
 
DISKOGRAFIJA:

A.M. (1995.)
Being There (1996.)
Mermaid Avenue (1998, S Billyjem Braggom)
Summerteeth (1999.)
Mermaid Avenue, Vol. Ii (2000., S Billyjem Braggom)
Yankee Hotel Foxtrot (2002.)
A Ghost Is Born (2004.)
Kicking Television: Live In Chicago (2005.)
Sky Blue Sky (2007.)
Wilco (The Album) (2009.)
The Whole Love (2011.)