Životopisi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian


Krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća Roger Waters je sve više prezirao velike stadionske svirke, dok su ga kolege iz grupe tješili da se radi o dobroj zaradi. Watersu je sve više smetala gužva i buka u publici, u kojoj su mnogi često bili pod utjecajem alkohola ili nekih "jačih sredstava", pa je imao osjećaj da je publici slušanje svirke u drugom planu. Odlučio je stoga napraviti intrigantnu predstavu: podići zid između publike i sebe.


Waters je napisao nekoliko novih pjesama od kojih će neke podijeliti s grupom na njihovom sljedećem albumu, a neke će ostati za njegov budući prvi samostalni album. O novim Watersovim demo snimkama Nick Mason je rekao da su grozne ali im je ideja odlična. I David Gilmour je smatrao da je ideja odlična, ali su pjesme depresivne i na trenutke dosadne.

Waters je za producenta odabrao Boba Ezrina koji je napisao i scenarij za imaginarni film. Film prati život izvjesnog izmišljenog Pinka, ali ima dosta elemenata iz Watersovog života. Druga se polovica filma odvaja od Watersove biografije, ali je odraz Watersove percepcije klime u glazbenoj industriji i propadanja Syda Barretta, a na kraju i te nesretne publike s kojom se "svađao" na posljednjoj turneji.

{mosthumbviewer: images/SGKolumne/2012/01/water1/pink-floyd-the-wall.jpg, images/SGKolumne/2012/01/water1/pink-floyd-the-wallm.jpg, The Wall ilustracije, Center}

Tako se rađao "The Wall" i postepeno postajao koncept koji će se materijalizirati kroz tri medija: album, koncert i film. Ekipi se pridružio i ilustrator Gerald Scarfe. On je skicirao likove i scene po Watersovoj priči, ali kako Watersov dio posla još nije bio gotov, Scarfeove skice su povratno utjecale i na daljnji Watersov rad na konceptu. Još je jedno novo ime ušlo u ekipu: James Guthrie je postao koproducent, to jest dobio je isti posao koji je već imao Bob Ezrin. "The Wall" je bila zamisao i stvar Rogera Watersa a trebao je ispasti projekt "Pink Floyda". Nije to bilo lako ostvariti, jer se Waters pretvarao u diktatora i sve oko sebe počeo tretirati kao izvršioce koji ga moraju bespogovorno slušati.

Sva četvorica "Floyda" u to su vrijeme financijski jako loše stajali, pa su se na godinu dana preselili u Francusku kako bi izbjegli oporezivanje u domovini koje je za njih bilo vrlo nepovoljno. U Francuskoj su i snimali. Waters je nametnuo tempo rada koji je za "Floyde" bio neuobičajeno discipliniran, svaki dan od 10 do 18 sati. Ezrin je stalno kasnio jer mu zbog napetosti u ekipi nije bilo ugodno dolaziti. Osim toga, po Watersovom je nalogu bio lošije plaćen od ostalih. Waters je bio vrlo strog, doduše prema sebi najviše, pa je takav bio i prema ostalima, ali se to njima nije dopadalo. Odnos između Watersa i Wrighta gotovo se potpuno raspao, tim više što je Wright zahtijevao da na albumu bude potpisan kao producent. Wright je osim toga bio u depresiji jer je, ne jedini u ekipi, imao bračnih problema.

{mosthumbviewer: images/SGKolumne/2012/01/water1/pf.jpg, images/SGKolumne/2012/01/water1/pfm.jpg, Pink Floyd, Center}

Da bi album izašao prije Božića počeli su snimati u dva odvojena studija. Ljetne su praznike proveli svatko na svojoj strani, a u jesen su nastavili snimati u Los Angelesu. Kad su se okupili, Waters je rekao Wrightu da izađe iz grupe. Gilmour je prigovorio Watersu da može samo on sam izaći iz grupe, a ne može izbaciti iz grupe nekoga tko je u njoj otpočetka. Konačni Watersov ultimatum je bio da se Wright povuče nakon snimanja albuma ili "The Wall" neće biti objavljen pod imenom "Pink Floyda". Smatrao je to svojom pločom, a ostalima je samo dopustio da sviraju na njoj. Waters je uspješno izgradio i "zid" između grupe i javnosti, zid preko kojega nikakva informacija nije mogla iscuriti svih tih godina o pravom stanju u grupi. I za novinare i za fanove "Floydi" su djelovali kao složna grupa u kojoj, za razliku od mnogih drugih glazbenika iz njihove branše, nema ni najmanje afera i skandala.

Pred kraj snimanja Waters je uključio još nekoliko glazbenika da odsviraju neke dionice. I mnogo drugih epizodnih uloga uključeno je u taj sad već grandiozni projekt, od zbora opere iz New Yorka, do učenika jedne siromašne osnovne škole u Londonu.

{mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2011/04/12/pink.jpg, images/SGrecenzije/2011/04/12/pinkm.jpg, Pink Floyd - The Wall, Left}Mason i Wright nisu nigdje potpisani na albumu, Gilmour na samo tri skladbe kao koautor, a svu je ostalu slavu sebi pripisao Waters. Album koji je inspiriran gađenjem prema stadionskim nastupima pokazao se idealan za izvođenje baš na tim mjestima. Album je diljem svijeta prodan u 23 milijuna primjeraka. Koncerte bi započinjala lažna, zamjenska grupa, a tek iza prve skladbe pojavili bi se pravi "Floydi" i razotkrili "prijevaru". "The Wall" je bio performance s mnoštvom efekata, lutaka i animacija koji su pratili tok koncerta. Koreografija koncerta bila je tako komplicirana da se Gilmour bojao popiti ijedno piće prije koncerta. Wright je svirao iako je zapravo već bio najuren iz grupe. Ali baš zato jedini nije financijski izgubio na toj turneji! Naime, dobivao je plaću kao najamnik, dok su ostala trojica kao ulagači doživjeli financijski krah, jer je postavljanje te predstave stajalo više nego je vraćeno preko ulaznica, tim više što Waters nije popuštao u odluci da sviraju samo po dvoranama. Za "Newsweek" je Waters izjavio: "Pretvaramo se da smo vesela skupina prijatelja, ali to nije istina već sedam godina."

U to je vrijeme objavljena prva kompilacija radova grupe poslije albuma "Relics". Waters u tome uopće nije sudjelovao, već je razmišljao o filmu "The Wall". Tako kompilacija ima naslov koji joj Waters sigurno nikada ne bi dao: "A Collection of Great Dance Songs". Kako bi Waters reagirao kad bi vidio da publika i pleše na njegovu glazbu?

{mosthumbviewer: images/SGKolumne/2012/01/water1/bob.jpg, images/SGKolumne/2012/01/water1/bobm.jpg, Bob Geldof (iz filma: "The Wall"), Center}

Bob Geldof je prezirao opus "Pink Floyda" iz razdoblja poslije Syda Barretta, ali je privučen pozivom da igra glavnu ulogu u filmu i dobrom zaradom pristao na suradnju. Alan Parker preuzeo je režiju. Za vrijeme snimanja bilo je žestokih sukoba oko koncepcije između filmaša i Watersa. Neke su pjesme iznova snimljene, a uvrštena je i jedna koja je s albuma izbačena: "When the Tigers Broke Free". U filmu ima i vrlo zapaženih petnaestak minuta animacija Geralda Scarfea. Film je vrlo turoban, a život u grupi postat će još turobniji, naročito nakon što se više nije moglo skrivati da je Waters izbacio Wrighta iz grupe.

U sljedećem nastavku ove priče Waters će albumom "Final Cut" raspustiti "Pink Floyd". Grupa će se kasnije oporaviti bez njega, ali mi više nećemo pratiti nju, nego ćemo krenuti za Rogerom Watersom. No, da završimo ovaj nastavak priče s projektom "The Wall", kako smo i počeli: "The Wall" na sceni nije dovoljno glumljen, pored svih čudesnih scenskih efekata, da bismo taj projekt mogli zvati rock operom, ali bismo ga mogli smatrati rock oratorijem. Iako po zamisli nema nikakve veze s Berlinskim zidom, ipak je iskorišten da se ponovno postavi na scenu povodom rušenja Berlinskog zida, na licu mjesta, u Berlinu, 21. srpnja 1990. godine. Waters je to odradio s mnogim svjetski poznatim glazbenicima, a osim njega, iz "Pink Floyda" nije bilo nikoga.

Možda je "fenomenu" "The Wall" posvećeno ovim nastavkom previše mjesta u cjelokupnom praćenju biografije Rogera Watersa, ali osim što je i objektivno važan, "The Wall" je posebno važan i za ljubitelje "Pink Floyda" u Hrvatskoj. Naime, nikada nitko iz "Pink Floyda" nije nastupio u Hrvatskoj, pa niti prije u Jugoslaviji, sve do 13. travnja 2011. godine, kada je u zagrebačkoj "Areni" "odigran" čitav "The Wall", u sklopu velike svjetske turneje kojom je Waters obnovio tu svoju "igračku" nastojeći biti što izvorniji, ali koristeći napredak tehnologije u proteklih tridesetak godina koliko je prošlo od prvog izvođenja ovog čuda zamisli, tehnike i glazbe. Zato sam se potrudio ulaziti malo detaljnjije u taj dio života i rada Rogera Watersa, da steknemo bolji uvid u to, dok mu se divimo ili ga ne podnosimo, što se čitavo to vrijeme, kad se idejno zidao i prvi put materijalizirao, zapravo događalo "iza" tog "monstruoznog" "Zida".