Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
After Laughter


Bookmark

Data

Released Svibanj 2017
Format Albumi
Vrsta / Pop / Alternative/Indie Rock / Emo-Pop
Dodano Srijeda, 07 Lipanj 2017
Žanr Pop-Rock
Length 42:31
Broj diskova 1
Edition date Svibanj 2017
Država Europa
Etiketa Fueled By Ramen
Catalog Number 7567-86609-3
Edition details objavljeno: 12.5.2017.; produkcija: Justin Meldal-Johnsen i Taylor York; snimano: srpanj - studeni 2016. - RCA Studio B, Nashville
Tags Justin Meldal-Johnsen Paramore Fueled By Ramen Taylor York

Review

Paramore je moj guilty pleasure bend. Eto, priznajem. Jednostavno, ima nešto u tim pop-punk pjesmama i pjesmicama u kombinaciji sa žestinom i nježnošću glasa Hayley Williams, koja uistinu može otpjevati bilo što, a da to zvuči fenomenalno. Ako niste upoznati s konceptom guilty pleasure benda, to je nešto kao da ste zadrti fitness freak, opsjednuto brojite kalorije i pazite da jedete zdravo, ali ponekad, po skrivećki odjednom pojedete 3 Milke Luflée i osjećate nevjerojatnu sreću i zadovoljstvo, ali se istovremeno osjećate kao da ste malom slatkom psiću stali na nogu, pri čemu, naravno, prevagu odnosi ovaj prvi osjećaj, jer tko bi se ikada htio osjećati kao da je psiću stao na nogu. Dakle, da zaključim: Hayley Williams je moja slatka narančastokosa Milka Luflée.

Unatoč relativno čestim promjenama ljudstva u prvih desetak godina postojanja iz kojih se izrodilo 4 vrlo dobra albuma, Paramore je cijelo vrijeme njegovao uglavnom isti zvuk: nekad više, nekad manje žešći pop-punk s natruhama jednog opskurnog žanra zvanog emo, zbog kojeg su početkom ovog milenija mladci plakali, rezali žile i nosili frizure Justina Biebera. Srećom, nekako smo uspjeli izaći iz tog vrlo tužnog i mračnog dijela glazbene povijesti, te taj žanr, omražen od strane svakog respektabilnog poznavatelja glazbe koji iole drži do svog glazbenog ukusa, kod Paramorea nalazimo samo u tragovima koje ne biste mogli naći ni da znate kako zapravo zvuči taj prokleti emo. Naravno, nemam pojma o čemu pričam pa ću prestati s ovom malom digresijom izazvanom pretjeranim čitanjem Wikipedije.

Kako bilo da bilo, Paramore je nakon 10+ godina obitavanja u sigurnim lukama pop-punka petim albumom naziva After Laughter odlučio isploviti u olujne i nemilosrdne vode čistokrvnog popa. Iako bi se prosječnom čitatelju moglo činiti da navedena promjena žanra nije nešto posebno, jer ipak je to samo suptrakcija četveroslovne riječi i pripadajuće spojnice, a uostalom, čisti pop se ne čini baš opasan, pogotovo ne opasniji od pop-punka, kojeg samo tri slova i pripadajuća spojnica dijele od strašnih Sex Pistolsa. Gorka istina je puno drukčija, naime, u tim bistrim pop vodama plivaju razna krvoločna stvorenja poput Taylor Swift, Adele ili gore spomenutog Justina Biebera koji samo čekaju da novopridošlice, ništa ne sluteći, uplivaju u njihov teritorij, zatim polako kruže oko njih uz glazbu iz Ralja, uspavaju ih pjevanjem svojih pjesama te ih naposljetku rastrgaju mnoštvom svojih nadasve talentiranih zuba.

Promjena žanra, pa bila ona i naočigled beznačajna, uvijek je riskantan posao, pogotovo ako ste već izgradili veliku bazu fanovlja koje vas svesrdno voli zbog onog što ste prije radili, kako ste prije izgledali i kako ste prije zvučali. Paramore je ovim potezom napravio odlučan iskorak prema tome da ih se počne shvaćati ozbiljno, ne samo u krugovima svoje odane sljedbe. Distorzirane gitare i žestoko "ubijanje" instrumenata zamijenile su lagane sintesajzerske i gitarske dionice pomno i pametno osmišljene da uspješno sakriju ponekad vrlo mračnu liriku Hayley Williams tako da ju zapravo stavljaju u prvi plan. Taj oksimoron u praksi sjajno funkcionira zbog velikog kontrasta između perolakih pop melodija i prozračnih ritmova s jedne strane i priča o svakodnevnim brigama i borbama s depresijom s druge strane.

Funkcioniranju ove neobične mješavine nemalo pomaže i činjenica spomenuta u prvom paragrafu: Hayley može otpjevati bilo što, a da to zvuči fenomenalno. Nema više grčevitog nadglasavanja s prežestokim gitarama; sada je prava vještina uskladiti se s uniformnim ritmovima pop glazbe i uklopiti svoj glas u lepršave pop melodije, a pritom zadržati vlastitu jedinstvenost, a to na ovom albumu zvuči odlično. Valja još samo spomenuti da jedina stvar koja je ostala gotovo potpuno nepromijenjena u odnosu na stari Paramore su ponekad minimalističke balade koje pod reflektor stavljaju jedinstveni glas Hayley Williams, koji je bio i ostao jaka strana ovog benda. Naravno, valja pohvaliti i ritam sekciju, koju čine Zac Farro na bubnjevima i Justin Meldal-Johnsen na bas gitari koji je, s gitaristom Taylorom Yorkom ujedno i producent ovog malog pop iznenađenja.

Treba čekati i vidjeti kuda i kako će se razvijati ovaj novi Paramore, no ovo dosad viđeno tj. čuto je vrlo, vrlo obećavajuće.

Vilim Ivančan

Hits 286
Paramore « Paramore Paramore Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz