Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Travanj 2017
Format Albumi
Vrsta Rock / Americana / Soul / Jazz blues
Dodano Srijeda, 31 Siječanj 2018
Žanr Pop-Rock
Length 44:05
Broj diskova 1
Edition date Travanj 2017
Država Velika Britanija
Etiketa Decca
Edition details Datum objave: 7. travnja 2017. / Producent: T-Bone Burnett
Tags Decca T-Bone Burnett Imelda May

Review

Krah ljubavne veze, osobito kad je u pitanju ujedno i razvod, emocionalna su pražnjenja koja svoj refill najčešće povlače bez filtera, u sirovoj snazi lomnoga trenutka, što je bilo pogonsko gorivo nebrojenim umjetničkim djelima, pa tako i albumima popularne glazbe. Irska pjevačica Imelda May, ponosna vlasnica četiriju na rockabilly naslonjenih albuma, svojedobno otkriće glasovitog pijanista i TV-voditelja Joolsa Hollanda, prošla je nakon objave četvrtog albuma, "Tribal" iz 2014., kroz bolan razvod od svoga gitarista Darrela Highama, što je, u takvim okolnostima, kad je napokon sazrijelo vrijeme za novu glazbu, za novi album, vodilo i promjeni zvuka. Nije uopće sada bitno koliko je bivši suprug dotad diktirao "garderobu" Imeldinih pjesama, ali "Life.Love.Flesh.Blood" svojim je odmicanjem od receptura koje su se na prethodnim albumima, dvojcu snimljenom nakon debija "No Turning Back" i trijumfalnog "Love Tattoo", već pomalo potrošile i najavile zamor, donio svojoj potpisnici novi trijumf.

Da, još jedan ljubavni brodolom iznjedrio je sjajne, sugestivne pjesme, ali nije (samo) to u kralješnici uspjeha petog albuma ove sjajne pjevačice. Njezin vokal, jedan od onih za koje imate dojam da mogu sve, izišao je široko izvan registra rockabillyja i uz pomoć producenta T-Bone Burnetta te savjete Bona Voxa suvereno zaplovio vodama soula, bluesa i americane, bez rušenja mostova za sobom i bez struganja naftaline. Naprotiv, zbirka pjesama kao očitih plodova ljubavnih nedaća (ali i novih proplamsaja) korijenje ima u svemu što je Imelda radila do sada, a s očitim pogledom uperenim u prostranstvo pred njom, prostor otvoren punim umjetničkim sazrijevanjem.

Od prve, bluesom blago začinjene balade i singla "Call Me" jasno je da smo na terenu ljubavnih pjesama s ključem, ali i krojenih po mjeri univerzalnih priča koje svoje stvarne izvore samom kvalitetom, izražajnošću i otvorenošću, odnosno, odupiranjem padu u samosažaljavanje i pozerski jad, čine gotovo nebitnima. Otiskujući se od te početne točke, Imelda May sve je dalje od osnovnih crta tuge i žaljenja, a sve bliža onom što životni posrtaji i padovi omogućuju – pronalaženju novih putova i zaključaka, snage regenerirajućeg duha. Tako već nakon sjajne suradnje sa slavnim Jeffom Beckom na zadimljenoj i vokalno impresivnoj "Black Tears" nadolazi bomba "Should've Been You" kao odgovor na pitanje "tko će se sada brinuti o meni?", pop koliko i rock transporter u opipljivu budućnost i rastezanje talenta. Njezina blizanka "Human" samo je pokazala da je izlazak iz sigurne zone dotadašnjih žanrovskih ladica ne samo uspio već se pokazao kao pun pogodak i plodno tlo. A da neke stare navike i sadnice nije zaboravila ili namjenski odbacila pokazuju "žestice" poput "Leave Me Lonely", koja se ne ustručava posuditi i djelić grunge estetike, zadržavajući suverenu, moćnu vokalnu izvedbu, ili prašnjave "The Longing", koju ćete naći samo ukoliko posegnete za deluxe-izdanjem albuma (što je svakako moja preporuka!).

Tamo gdje je "Life.Love.Flesh.Blood" posve zaokružio svoju misiju i nisku zgoditaka soulom je i gospelom promrežena "When It's My Time", u kojoj je orguljama pomogao stari lisac Jools Holland i u kojoj Imelda šalje direktan zaziv Gospodu ("Volim Te, kažem glasno volim Te, da Tvoje sam dijete i da sam zato tako ponosna, pa omotaj me svojim svetim ogrtačem, povedi me doma, ali nemoj odmah sada (...) nego kad mi bude vrijeme, Gospode, kad bude moje vrijeme") bez bijega od svojih grešaka i grijeha i bez oholosti ("Ne znam što radim, ne razumijem..."), i dirljiva, folkom ozračena laganica "The Girl I Used to Be", kojom je dozvala u sjećanje sebe kao djevojčicu iz Dublina ("Njezine usne bile su grijane šalicama čaja, krumpirićima i maslacem mazanim kruhom, hranjene ljubavlju mame i tate; oni su je odgojili, naučili je letjeti, dali su joj korijene i krila i kako vrijeme ide i godine prolaze, nedostaju joj te jednostavne stvari; ona je djevojčica koja nekad sam bila ja") i povezala tu sliku sa svojom djevojčicom ("Sada sam odrasla i imam svoje dijete i molim se Bogu tamo gore da ovo su dani kojih će se sjećati kao najsretnijih dana svoga života").

U tim pjesmama i stihovima, u podižućoj snazi što izvire iz njihovih pora i korijenja, nalaze se vibracije koje sve ove pjesme podižu iz mora prosječnih odgovora na životne nedaće i brodolome. Nijedna od pjesama na "Life.Love.Flesh.Blood" ne valja se u blatu što ih je porodilo, nijedna ne siluje koncept breakup-albuma niti servira blues koji je samom sebi svrha; iskaz je ovo pobjedničkog kreativnog duha i siline talenta koji već samim glasom razbija okvire u kojima je u sigurnosti obitavao u nekim (naoko) sretnijim vremenima. S nemalim zakašnjenjem dolazeći i do SoundGuardianovih stranica, peti album Imelde May obraća vam se biranim a slobodnim jezikom, pričajući priču o trijumfu, kao i o poniznosti. Ljudskoj i umjetničkoj.

 

Toni Matošin

Hits 188

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42