Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Rujan 2017
Format Albumi
Vrsta Art Rock / Prog-rock / Album Rock
Dodano Petak, 06 Listopad 2017
Žanr Rock
Length 2:28:22
Broj diskova 2
Edition date Rujan 2017
Država Europa
Etiketa Columbia ‎/ Menart
Catalog Number 88985464952
Edition details objavljeno: 29.9.2017.; producent: David Gilmour; snimano: 7. i 8. 7. 2016. - Amfiteatar u Pompejima
Tags David Gilmour Columbia

Review

Već je gotovo sve rečeno o legendarnom koncertu Pink Floyda bez publike u antičkom amfiteatru unutar ruševina Pompeja. Prekrasno i majstorski snimljeni koncertni dokumentarni film pod redateljskom palicom Adriana Mabena, uhvatio je čarobni trenutak spajanja, s jedne strane, minule antičke kulture i tragične prošlosti ovog vulkanskom erupcijom uništenog rimskog grada, te, s druge strane, tehno-znanstvenog suvremenog svijeta manifestiranog kroz genijalne, progresivno-eksperimentalne kompozicije jednog od najvećih rock bendova ikada. Kada pogledate Mabenov koncertni film od početka do kraja, ostaje uvijek iznova dojam kao da su Pink Floydi u jednom, gotovo ritualno-okultnom procesu prizvali, oživjeli i uznemirili duhove prošlosti koji su mirovali unutar ruševina grada. Teško je nakon cjelovitog gledanja tog remekdjela ostati emotivno neiscrpljen.

Nakon čak 46 godina, David Gilmour se u sklopu promotivne turneje za samostalni album Rattle That Lock (2015) vratio u prekrasni amfiteatar Pompeja te 7. i 8. srpnja održao koncerte pred 2600 sretnika koji su stajali na mjestu gdje su se nekada davno održavale brutalne i krvave gladijatorske borbe. Ujedno je to i prvi rock koncert u ovom amfiteatru na kojemu je bila pristutna publika.

Bilo bi suvišno i nepošteno vrijednosno uspoređivati legendarni koncert Pink Floyda s Gilmourovim. Riječ je o potpuno drugačijem kontekstu i umjetničkoj namjeri. Gilmour zasigurno nije imao namjeru nadmašiti nešto što je neponovljivo i što će ostati zapamćeno u povijesti kao jedan od općenito najznačajnijih koncerata u rock povijesti ikada. Dok je koncert Pink Floyda upravo krajnjim minimalizmom i aktualnošću glazbe fascinantan još uvijek i u današnjem vremenu, Gilmourov je koncert bio klasični audio-vizualni spektakl u punom smislu. Interesantan svakako, prvenstveno jer je riječ o posebnom mjestu nabijenom sjećanjima i emocijama, no ne i originalan.

Pomalo je neobičan osjećaj recenzirati samo audio zapis Gilmourovog koncerta, neizbješno ostavlja dojam necjelovitosti, udaljenosti i odsutnosti. Zbog toga mi se čini da bi koncert trebalo gledati u svojoj audio-vizualnoj punini. Međutim, s obzirom da sam na recenziju dobio samo audio zapis, neću se osvrtati na video komponentu koncerta, koja, prema onome što sam imao priliku vidjeti na Youtubeu, izgleda izvrsno.

Koncert u Pompejima nije se ni po čemu značajno razlikovao od ostalih koncerata s Gilmourove turneje Rattle That Lock, uključujući i dobar koncert u prekrasnoj pulskoj Areni prije dvije godine. Set lista je identična onoj za koncert u Royal Albert Hallu. Logično, izveli su većinu pjesama s Rattle That Lock, osim „Dancing Right in Front of Me“, „Beauty“, „The Girl in The Yellow Dress“ i „And Then...“, te pokoju stvar s većine albuma Pink Floyda i Gilmourova solo albuma On an Island. Tu se našla i pjesma koju Gilmour na samostalnim koncertima nije često izvodio, „The Great Gig in The Sky“, Richarda Wrighta, ovaj put izvedena uglavnom harmonizirano poput gospela i s dodatnim, netipičnim za pjesmu, muškim vokalom. Zajedno s prekrasnom, poetičnom pjesmom posvećenom Wrightu, „A Boat Lies Waiting“ te „Wish You Were Here“, čini maleni, emotivni segment u Wrightovu čast.

U predvidljivoj set listi možda leži i najveća zamjerka albumu, jer teško se oteti dojmu da Gilmour i ekipa nije mogla uvježbati barem još jednu dodatnu stvar. Gilmour je još prošle godine najavio da bez preminulog klavijaturiste Richarda Wrighta neće izvesti „Echoes“ jer nitko drugi ne bi mogao tu kompoziciju izvesti poput njega. Takvo stajalište čini se razumljivim, vjerojatno su u igri i osobni osjećaji. Ipak, ne vidim razloga zašto nije mogao rearanžirati i prilagoditi „Echoes“ akustičnoj gitari te ju izvesti u potpunosti solo, bez pratnje benda. Tom malom ali značajnom gestom mogao je stvoriti jedan čarobni, emotivni trenutak i sam koncert u Pompejima uzdići na višu razinu. S druge strane, kratki klavirski uvod u „Faces of Stone“, koji neodoljivo podsjeća na „Echoes“, dobro funkcionira kao jednostavna i učinkovita referenca na epohalnu izvedbu te masivne kompozicije Pink Floyda u Pompejima, pa bi se moglo suvislo argumentirati da je odluka o neuvrštavanju „Echoes“ sasvim opravdana i ispravna.

U konačnici, Gilmourov koncert u Pompejima, iako možda nije ono što su obožavatelji očekivali i iako su neki možda ostali relativno razočarani, sentimentalni je izraz trenutka u kojemu se sam Gilmour nalazi. Ostario je, ušao u zimu vlastitog života i ne pokušava biti nešto što nije i ne može biti, a opet pružio je priliku za uživanje u kvalitetnoj produkciji i izvrsnim izvedbama najnovijih pjesama i nekih od najznačajnijih stvari Pink Floyda.

Ljubiša Prica

Hits 353
Rattle That Lock « Rattle That Lock David Gilmour Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42