Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Travanj 2017
Format Albumi
Vrsta Indie rock / Folk-rock / Contemporary Folk / Indie Folk
Dodano Utorak, 16 Svibanj 2017
Žanr Rock
Length 1:14:17
Broj diskova 1
Edition date Travanj 2017
Država SAD
Etiketa Bella Union / Sub Pop
Catalog Number SP1200
Edition details objavljeno: 7.4.2017.; produkcija: Jonathan Wilson i Josh Tillman
Tags Sub Pop Bella Union Father John Misty

Review

Dok prije nekoliko godina nije postao Father John Misty, Josh Tillman prošao je postajama bogat put, od nesuđenog svećenika koji je revno konzumirao Dylanove religijske albume preko radišnog indie-folk trubadura do bubnjara jednog od najboljih novijih američkih bendova (Fleet Foxes) i, u konačnici, dovitljivog autora rafiniranog pop-senzibiliteta. Da, baš ovo potonje točka je dostignuta nakon dugog hoda/bijega po kamenu i prašini, asfaltu i travi, betonu i lokvama, s već trećim, "očinskim" rukopisom potpisanim albumom, a kojim svoje preokupacije i životnu filozofiju sada nastoji sabiti u malu zbirku velikih apetita. "Pure Comedy", naime, uopće ne skriva svoju ambicioznost, zaogrnuvši pretencioznost u milozvučni kimono, pesimizam u humanizam, a bodlje tek s(p)retno sakrivši iza klavirskih tipaka i unajmljenih gudala.
Da, "Pure Comedy" dolazi nam kao zvijer s krabuljom ljepotice, možda ne baš "Božanstvena komedija" novoga doba (tolikih ambicija ni dosega nema), ali svakako intertekstualna i brižno sastavljana zbirka, glasna na najintimnijoj razini, jasna i tiha na površini. Bogata na riječima, proza u formi pjesama pisanih za nijeme sate. Father John Misty javno je lice očito kompleksna autorska uma, mučenog ne samo Trumpovom izbornom pobjedom, već i porazima na daleko skrivenijim i osobnijim bojištima; jezičava je to pojava kao tipičan proizvod ere društvenih mreža i poplave "relevantnih" mišljenja, ali i vrlo uporan stvaralački duh, umjetnički jezik voljan govoriti bez rezanja viškova ili potrebe da se pretjerano objašnjava, odgajan na bogatoj, plodnoj tradiciji i timaren u cijelom nizu bendova i projekata, što samo po sebi traži poštovanje i bar elementarnu pozornost. "Pure Comedy" pritom dođe kao – bar za ovaj trenutak – krajnje izbrušen, a opet namjerno nesavršen, grubo dotjeran proizvod, plod neskromnih svjetonazorskih pozicija, kao i očite muke u vlastitoj koži koju očekuje još mnogo mijena.
Moram priznati da me već odavno nimalo ne impresioniraju spretnim riječima naoružani novovjeki propovjednici koji na ovoj ili onoj društvenoj mreži ili umjetničkoj platformi imaju potrebe redovito servirati svoje glasne stavove o svemu što nam sve manje profesionalni mediji serviraju kao "prijelomne vijesti" i teme od životne važnosti, možda baš zato što su takvi dovitljivi rafali u pravilu dosegom jalovi, ostajući prvenstveno spomenici egu svoga autora. Baš kao što odavno vidim da je, primjerice, mnogo ljepših plodova i duhovne baštine ostalo iza svetaca nego iza revolucionara. Samoprozvani naš pape Ivan dolazi u tom kontekstu kao jedna takva bučna figura, ali koja puca na nešto blisko svetačkom, samo bez stvarne želje da se u toj koži nađe. Možda i bez – bar svjesnog – afiniteta ili elementarne poniznosti da tu transformaciju dovrši. Kako bilo, ovaj album neskromnog trajanja od oko 75 minuta bilježi tu putanju i taj položaj, taj jezik i taj um, namjeru reći mnogo jer se ima mnogo za reći, pa kako kome milo ili manje milo. Dakle, album kojeg je najteže ignorirati. Kojeg je lako voljeti, kao i odbaciti, a kojeg jedva da je za to i briga.
Čista komedija? Priča o, kako Tillman sam piše u nekoj vrsti uvodnika, "vrsti rođenoj s tek do pola oblikovanim mozgom", o njezinoj borbi za opstanak "na ovoj bezbožnoj stijeni što odbija umrijeti" i obožavanju bogova samo "da bismo mogli nastaviti biti bezbožne životinje" komedija je po konceptu duboko zamišljena duha koji odbija biti skroman jer je svijet oko njega ionako poniznost osudio na opsukrnost, a humanost sveo na pozu. U središnjoj pjesmi albuma, trinaestominutnoj "Leaving L.A.", Ivica pjeva: "Nekoliko stvari koje tekstopisac treba strelice su Ljubavi i maska Tragedije"; njegov je koncept jasan koliko i nepredvidljiv, dalekosežan koliko mu odavno postavljena pravila igre i naša internetska stvarnost to realno dopuštaju. Riječi su pritom glavno oružje... pardon, oruđe, kako i sam u istoj pjesmi kaže ("Nikad nisam naučio svirati prvu gitaru, uvijek sam preferirao govorne dijelove"), razbacane po nenametljivom glazbenom tkanju koje ostaje u poziciji traženja melodije, diktirajući ritam i ne robujući rimi, postavljene u pozerski konflikt s krajnostima filozofsko-svjetonazorskih pozicija, što opisuje u "Two Wildly Different Perspectives". Stav iza njih radikalan je koliko i očekivan, na tragu već viđenog u vremenu odavno izvrnutih pojmova srednjostrujaškog i alternativnog. I tu leži osnovna slabost albuma koji se u tolikoj mjeri oslanja baš na riječi.
Father John Misty koristi se na svojoj propovjedaonici depiliranim jezikom održavajući status komedije, koja se čini više sigurnom zonom za njega samoga nego autentičnim ili upotrebljivim svjetonazorom, još manje konkretnim rješenjem. Jer, u pozi rješenja i ne može biti. Zato su njegova seciranja religije (a nije teško u njoj prepoznati prije svega kršćanstvo, koje je već naviklo biti otirač), koja bi, da je riječ o istovjetnom tretmanu nekih danas omiljenijih i manje dodirljivih tema i struktura, bila dekretom proglašena jezikom mržnje (ovako su, valjda, baš simpatična), daleko od argumentirane analize, još dalje od opipljive protuteze. Ustrajnost na tezi da Stvoritelja nema već smo ga stvorili mi, (auto)destruktivni sisavci, ne priječi pak autora da po istom "nestvarnom" biću lijepi svoje osobne frustracije pa Mu čak preporučuje da "pokuša nešto manje ambiciozno idući put kad Mu bude dosadno" ("When the God of Love Returns There'll Be Hell to Pay"). Naravno, u svoj komičnosti filozofije zvane "Pure Comedy" sasvim je moguće da sam nešto i pogrešno pohvatao i možda bi nas uistinu trebali pojesti medvjedi (motiv kojim se Ivica poigrava u uvodnom tekstu), ali vrlo mi je teško u pretencioznoj koliko maštovitoj, dovitljivoj koliko humanistički šupljoj lirici naći svjetlo i utjehu, obogaćenje i nadu, širinu i dubinu koje bi "čistoj komediji" dali autoritet i autentičnost. Zato je najveća mana albuma oslanjanje na preambiciozne stihove, odnosno, prepuštanje glazbi da bude samo zavodljiva kulisa bliža Eltonu Johnu nego Gramu Parsonsu. Zato "Pure Comedy" funkcionira tek kao zanimljiv produkt, po vlastitom priznanju, depresivna uma, ali ne i kao lijek, čak ni kao snažna analiza. Čista komedija? Da, kao maska, kao sigurnosna mreža na koju se patnik u njezinu potpisu može baciti kad god zaprijeti pucanje kojeg od šavova.
Između depresije i očaja ipak uvijek izabirem njihove suprotnosti, koliko god ih mi sami imamo običaj bičevati svojim strahovima, ranama i nesavršenostima. Zato sam zadnjih dana posegnuo za jednim nedavnim, stilski donekle sličnim albumom, remek-djelom Josha T. Pearsona "Last of the Country Gentlemen", koji se valja u mulju grješnosti, sumnji i gubitka smisla, ali ne ispušta iz vida ni ishodišta ni ušća, svjedočeći dramu svoga potpisnika, a ne ambicioznost zamišljena uma, na poseban mi način ukazavši na sve aspekte Tillmanova albuma koji su me umjesto prema obogaćenju odveli u slijepu ulicu. Ali, daleko od toga da mi žao poslušati ovako brižno sastavljen album i tim više s nestrpljenjem čekam daljnje korake njegova autora, nužno mijene, kroz koje će ga voditi isti duh koji vrišti kroz imaginarij "čiste komedije".

Toni Matošin

Hits 302

Posljednje recenzirano - Jazz