Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Travanj 2017
Format Albumi
Vrsta Progressive metal / Progressive Rock
Dodano Srijeda, 17 Svibanj 2017
Žanr Rock
Length 1:28:33
Broj diskova 2
Edition date Travanj 2017
Država Europa
Etiketa Mascot Label Group
Catalog Number MTR PROMO 515
Edition details datum objave: 28. 4. 2017.; Produkcija: Arjen Lucassen; snimano: 2016.–2017., većinom u Electric Castle i Nizozemskoj
Tags Mascot Label Group Ayreon Arjen Lucassen

Review

Na ovim smo stranicama već pisali o fascinaciji znanstvenom fantastikom u metalu. Velik se broj grupa bavi temama izvađenima sa stranica fantastičnih priča koje raspiruju ljudsku maštu i kao takve su plodno tlo inspiracije. Rjeđi su slučajevi gdje glazbenici izmišljaju svoje univerzume te u njima stvaraju glazbene avanture u kojima su im jedino njihova mašta i talent granica. Najbolji primjer ovoga spoja svakako je Ayreon ili, bolje rečeno, osoba iza projekta, Arjen Anthony Lucassen koji zasigurno nije nepoznanica ljubiteljima progresivnog rocka i metala širom svijeta. Bilo da je riječ o njegovu glavnom projektu Ayreonu ili projektima kojima se bavi u pauzama poput Star One, Guilt Machine i The Gentle Storm, Lucassen uvijek radi vrhunsku glazbu naslonjenu na progresivni rock 70-ih i heavy metal 80-ih s mnogo svoga originalnog svemirskog štiha.

Mnogo prije nego su veliki filmski studiji imali ideju o povezanosti svojih filmova i likova u jednu veću isprepletenu cjelinu, Lucassen je već imao nekoliko izdanih Ayreonovih albuma povezanih pričom o enigmatičnoj vrsti zvanoj Forever (Zauvijek) i njenoj povezanosti s ljudskom vrstom. Prepričati nešto što se proteže na desetak albuma može izgledati kao nemoguća misija i svakako odvlači od doživljaja glazbe, no ukratko rečeno: Forever su se prepustili strojevima koji ih održavaju vječno na životu u oceanima planeta Y svodeći ih na bezosjećajne produžetke strojeva koji nemaju motiva za daljnje postojanje. Želeći se maknuti iz svoje “tekuće vječnosti”, putem prolazećeg kometa šalju svoj DNK da zasije novi planet životom (album “01011001”). Novi je planet naravno Zemlja i ljudska je vrsta proizvod toga postupka. Forever provode eksperimente s ljudima da bi ponovno iskusili osjećaje koje su izgubili u proteklim eonima (albumi “Into the Electric Castle” i “The Human Equation”). U želji da pomognu ljudima Forever ubrzavaju evoluciju, međutim ljudska je vrsta naslijedila sve mane koje su Forever posjedovali i to neizbježno završava pogubno po ljude i Zemlju.

Ovo je samo šturo prepričana glavna nit Ayreonova svemira koja se grana u više smjerova, a cijela je priča započeta još u vremenu prije Velikog praska (album “Flight of the Migrator”). Novi album “The Source” u kontekstu ove priče stoji kronološki na početku putovanja vrste Forever i kroz 17 pjesama na albumu govori o njihovu bijegu s planeta Alpha koji nema budućnosti nakon što je vlast predana umjetnoj inteligenciji koja je zaključila da su ljudi prijetnja te ih treba istrijebiti. Preživjeli bježe na planet Y gdje će se nastaniti u oceanima i uz pomoć strojeva zapravo postati Forever s ranijih albuma te time povezati radnju direktno na album “01011001”.

Glazba, naravno, čini onaj element bez kojeg priča kao takva nikada ne bi uspjela. Lucassen je u pravilu jedini skladatelj glazbe i pisac tekstova, a svira i većinu instrumenata na svojim albumima koji su uvijek koncipirani kao rock opere. U pravom duhu opere, uloge su uvijek podijeljene na više likova i, iako je Lucassen otpjevao nekoliko pjesama na svojim albumima, gostujući pjevači jesu ono što mu albume čini dodatno zanimljivima i različitima. Kroz njegove je albume prodefilirala krema svjetskog rocka i metala, uključujući i jednog Brucea Dickinsona, te se taj popis širi svakim novim albumom. “The Source” nastavlja s tom tradicijom i ukupno je jedanaest glavnih pjevača kojima su podijeljene razne uloge unutar priče. Imena će pjevača i grupa iz kojih dolaze biti poznata ogromnom broju ljubitelja metala i ona su James LaBrie (Dream Theater), Tommy Karevik (Kamelot, Seventh Wonder), Tommy Rogers (Between the Buried and Me), Simone Simons (Epica), Nils K. Rue (Pagan's Mind), Tobias Sammet (Edguy, Avantasia), Hansi Kürsch (Blind Guardian), Mike Mills (Toehider), Russell Allen (Symphony X), Michael Eriksen (Circus Maximus) i Floor Jansen (Nightwish, ex-After Forever). Lucassen svakog pjevača i pjevačicu odabire s razlogom i njihovi glasovi uvijek odražavaju ulogu koju igraju na albumu, a posebnu pažnju pridaje izvedbama koje često nadmašuju one u njihovim glavnim grupama.

Ovo postaje jasnije već na prvoj pjesmi, najduljoj na albumu, "The Day That the World Breaks Down" koja u svojih 12 i pol minuta služi kao uvod u priču i pokazna vježba za svih jedanaest glavnih pjevača. Svaki pjevač dobiva priliku zasjati, no apsolutna je zvijezda pjesme najmanje poznati Mike Mills iz australske grupe Toehider. Dobivši od Lucassena ulogu robota i slobodu u interpretaciji, Mills briljantno u fantastičnoj queenovski inspiriranoj sekvenci pjeva svoj tekst u binarnom kodu, svaku nulu i jedinicu pjevajući drugim tonom. Mills koristi svoj izvanredan talent kroz cijeli album dajući dodatnu dozu nepredvidljivosti koje i inače ne nedostaje na Ayreonovim albumima. Stilski gledano, novi je album mnogo bliži Lucassenovu projektu Star One, koji je njegov punokrvni metal projekt, nego prethodnim Ayreonovim albumima. Gitare su konstantno u fokusu i pjesme se često vrte oko gitarskog rifa kojeg se ne bi posramile ni neke ekstremnije metal grupe. Ovo se potvrđuje na sljedećim pjesmama “Sea of Machines” i naročito “Everybody Dies” koja predstavlja jednu od najveselijih pjesama na temu propasti neke civilizacije koju ćete imati prilike čuti.

Lagani početak “Star of Sirrah” služi samo za pojačavanje kontrasta s monumentalnim rifom koji slijedi, a pjesmu dodatno začinjava i apsolutno majstorska solaža Paula Gilberta (Racer X, Mr. Big) koji je jedan od nekoliko glazbenih gostiju na albumu. “All That Was” usporava stvari i kroz svoje folk melodije ponajviše priziva duh starog Ayreona, dok “Run! Apocalypse! Run!” svojim brzim rifovima zorno prikazuje naše likove u njihovu konačnom bijegu s planeta osuđenog na propast. “Condemned to Live” emotivnim izvedbama pjevača pojačava osjećaj bespomoćnosti i krivnje koju likovi osjete ostavljajući svoj mrtvi svijet iza sebe, a vrhunac pjesme slijedi u duetu Tommyja Karevika i Floor Jansen koja predstavlja glas nade u tami koja obavija umove drugih likova.

“Aquatic Race” predstavlja početak puta prema planetu Y i svi pjevači osim Millsa sudjeluju u nekom obliku kolektivne terapije i stvaranja uvjeta za bolju budućnost, dok “Dream Dissolves” nastavlja u ozbiljnom tonu naglašenim prvo flautom, a potom i violinom koja ponavlja sjetnu melodiju koja se pretače u prekrasne glasove Simone Simons i Floor Jansen. Pjesma potom dobiva na snazi i kroz solaže Marka Kellyja (Marillion) na klavijaturama i Marcela Coenena na gitari označava buđenje likova iz dugog sna na putu za planet Y. “Deathcry of a Race” predstavlja konačan kraj starog svijeta, a u pjesmi gostuje Zaher Zorgati iz fantastične tuniške grupe Myrath koji svojim arapskim izričajem i tekstom dodatno obogaćuje album. Naši likovi napokon pristižu na novi planet i “Into the Ocean” jaše na krilima glasova Russella Allena i Hansija Kürscha dajući novu nadu svima, a “Bay of Dreams” svojim melankoličnim zvucima predstavlja vrijeme prilagodbe i likovi pokazuju kako neke stare sumnje još postoje, dok novi svijet predstavlja i nove izazove.

Napokon “Planet Y is Alive” označava početak novog života i kroz poletnu melodiju na granici power metala daje priliku većem dijelu muškog ansambla da se iskaže, a posebice se ističu Hansijev refren i gitarska solaža jednog od ponajboljih gitarista današnjice Guthrieja Govana. “The Source Will Flow” kao najtiša i najsporija pjesma na albumu privodi ovaj dio Ayreonove priče kraju za koji su ostavljene tri kraće pjesme. “Journey to Forever” ima skoro opipljiv utjecaj 80-ih i grupa poput Asie i Yesa u vrijeme albuma “90125”, dok “Human Compulsion” u svoje dvije minute daje priliku svakome od ljudskih likova da otpjeva svoju liniju teksta uz maksimalnu dozu emocija. Album zatvara “March of the Machines” i ponovno vraća Mikea Millsa koji u samostalnoj dionici završava album na svoj jedinstven način.

Ayreon je svakako jedinstvena pojava u svijetu progresivne glazbe, ali i šire. Za uspješno ispričati kompleksnu priču kroz desetke glasova i albuma, treba biti posebna vrsta glazbenog genija. Ovaj album dodatno učvršćuje ionako već granitno jaku poziciju Arjena Lucassena među obožavateljima ove vrste glazbe i preporuka je svima kojima glazba ne služi kao pozadinska buka, nego žele sudjelovati u nečemu što nadmašuje trivijalnosti svakodnevice. U tom je kontekstu istovremeno šteta što više ljudi ne zna ili ne želi upoznati glazbu koju ovaj Nizozemac stvara već nekoliko desetljeća. Preporučujemo!

Boris Čičovački

Hits 461
01011001 « 01011001 Ayreon Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - 42