Klasična glazba

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Ekaterina

Kroz najveće lirske operne hitove publiku ciklusa Lisinski arioso sinoć su proveli Ekaterina Siurina i Charles Castronovo uz pratnju Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Tončija Bilića. Bračni par u čiju se magiju interpretacije kunu mnogi svjetski kritičari predstavio je najbolje od talijanske i francuske opere. Pojedinačno su također nastupili na pozornicama najvećih svjetskih opera, stoga su očekivanja bila iznimno velika.

Večer je otvorena Traviatom, melankoličnim Preludijem 1. činu nakon kojeg je uslijedio recitativ i duet Violette i Alfreda iz 3. čina "Alfredo?... Amato Alfredo... Parigi, o cara, noi lasceremo". Po mom mišljenju, drugi najljepši zajednički trenutak nesuđenih ljubavnika, nakon "Un di, felice, eterea", premda karakterizira svojevrsni vrhunac njihove ljubavi koja je dotad prošla mnoge kušnje. Castronovo ga je odlučio pjevati malo više legato nego što je Verdi zamislio stoga mu se Filharmonija trebala prilagođavati dok je Ekaterina Siurina svoj dio odradila dinamički slabo pa se glas jedva čuo kroz orkestar. Iskusnom sopranu to ne bi trebao biti problem, pa čak ni u donjim lagama. Glas joj je čist i fleksibilan, mnogo je topline u njemu. Vrckast i zaigran pristup materiji uz zarazan osmijeh na prvu djeluje simpatično, no kada se izgubi u orkestru počinje djelovati neozbiljno. Ironična arija Norine iz 1. čina opere Don Pasquale Donizettija, "Quel guardo il cavaliere", zbog takvog pristupa nije zvučala dovoljno uvjerljivo. Falilo joj je drskosti, zrele ženstvenosti kojom bi vjerodostojno mogla prenijeti djelo. Nešto se bolje snašla u "Si, mi chiamano Mimi", no kao da je cijelu večer štedjela glas. Svaku bi finalnu notu teatralno izgestikulirala, premda razmjeran zvukovni rezultat iz nje nije izašao.
Njena je bolja polovica, tenor Charles Castronovo, uistinu je bio bolja polovica čitavog koncerta. Premda ne posjeduje raskošnu boju, nešto je zavodljivo u njemu. Jako zavodljivo. Oduševio je emotivnoj izvedbom Federicove tužaljke iz 2. čina opere Arležanka Francesca Cileae, "E la solita storia del pastore". Nenametljivo je donio mnogo strasti i iskreno zaradio gromoglasni aplauz. Čist je i prepun emocija, odlično se snašao i u ulozi Radolfa iz La Boheme.
Drugi dio koncerta bio je posvećen francuskoj operi - Massenetu, Gounodu i Bizetu. Filharmonija se cijelo vrijeme dobro držala, francuski joj šarm bolje leži, premda Preludiju 1. činu opere Carmen ne bi smetalo da bude žešći. Maestro Bilić na trenutke je dopustio orkestru da sam kreira karakter djela. Castronovo je nastavio oduševljavati. Najljepši trenutak koncerta dogodio se u izvedbi arije Don Josea iz 1. čina opere Carmen, "Le fleur que tu m'avais jetee", kada je interpretacijom emociju spontano prenio na orkestar koji nije skrivao iznenađenje i oduševljenje, baš kao ni publika. Ekaterina je svaki put na binu ulazila s velikim osmijehom i karakterom velike operne dive, no nastupom to nije opravdala. Poletna arija Julije "Je veux vivre" Charlesa Gounoda jest lepršava, no sopranistica je projurila kroz nju, ne dajući niti jednoj noti da zaživi kako treba. Pozitivna stvar je druga haljina koja je prikrila štikle koje pristaju Severini, a ne jednoj opernoj divi. Ukusi se razlikuju, no blještavilo ne ide uvijek eleganciji u korist.
Djelomično se iskupila u klišejskom bisu izvedbom "O mio babbino caro", kada se napokon usudila pustiti glas i zajednički proslaviti kraj koncerta s "Libiamo ne' lieti calici". Očito joj nije problem nadglasati orkestar, no zašto je čekala do samog kraja da pokaže nešto što se podrazumijeva? Izuzetno lirski repertoar još uvijek joj leži jer unatoč zrelim godinama u donjim lagama je još uvijek jako slaba. Udri ženo, kad ćeš ako nećeš sad?