Sedam presudnih

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

don_t go

U sklopu još jednog izdanja programa Akustika, u utorak, 31. listopada od 19:00 sati u zagrebačkoj glazbenoj knjižari Rockmark po prvi put će nastupiti hrvatsko-austrijski duo don_t go. Tom prigodom ovaj interesantni dvojac upitali smo da nam predstave svojih 7 presudnih albuma.

Skupinu čine Nina Jukić (vokal, klavir, sintevi) i Alexander Forstner (bubnjevi, gitara, elektronika), a njihova glazba može se žanrovski svrstati u eksperimentalni electro-pop. Zajedničko muziciranje započeli su 2013. što je bila logična posljedica preseljenja u Beč, iz Zagreba i Graza, njihovih rodnih gradova, gdje su se godinama bavili glazbom.

Alice in Chains – "Dirt" (1992.)

Nina: Jako davno, s nekih 13-14, u vrijeme dok se još iščekivalo 22h da bi se jeftinije spojilo na internet, a onda nije moglo spojiti jer su se svi pokušavali spojiti istovremeno, razmjenjivala sam e-mailove s jednim mladićem iz Kalifornije. On bi mi poštom (!) slao kazete (!) s glazbom koju do tada još nisam bila čula. Tu su bile i „Man in the Box“, „Would?“… AIC su označili moju tranziciju iz najvećeg obožavateljstva Metallice ikad u svijet grungea kojega i danas osjećam kao svojevrsnu bazu, jer mi je stalo do direktnosti i iskrenosti u pisanju glazbe i u nastupima uživo. Dirt me fascinirao vokalnim interpretacijama Laynea Staleya, psihodeličnim, disonantnim dvoglasjima, i tjeskobnim ugođajem koji bi na kraju nekako uvijek donio katarzu.

Refused – "The Shape of Punk to Come" (1998.)

Alexander: Albumi Refuseda su čiste eksplozije energije, duhovitosti i strasti za eksperimentiranjem. I intenzivnosti. Intenzivnost se u glazbi može postići na razne načine. To može biti samo jedna osoba sa svojom gitarom i glasom koja te uvuče u nekakav vrtlog, ili pak, kao u ovom slučaju, bend koji daje sve od sebe. Intenzivnost mi je na vrhu prioriteta kada pišem i sviram glazbu, bez obzira na sredstva koja su mi na raspolaganju.

Billie Holiday – "At Her Best" (1998.)

Nina: Nakon godina slušanja bendova s uglavnom muškim pjevačima, nekako sam nabavila ovu CD kompilaciju i spontano, pjevušeći u autu, počela otkrivati sasvim nove načine svog vokalnog izražavanja. Swing je u međuvremenu postao jedna od mojih glazbenih ljubavi. Billie Holiday naučila me da pjevanje treba biti prije svega prenošenje emocija, a Ella Fitzgerald da je ritam najbitnija stvar na svijetu.

don t go photo by Olena Newkryta 2

Battles – "Mirrored" (2007.)

Alexander: Točno se sjećam kada sam prvi puta čuo „Atlas“, prvi singl s prvijenca Battlesa. Nisam znao što da mislim o njemu, no poželio sam zaći dublje u tu glazbu, u to kako je napravljena i ideje koje su iza nje. Ponavljanje je ključna karakteristika žilavog zvuka ovog benda i sjajan primjer za glazbu u kojoj se jedan kratki loop ponavlja, i ponavlja, i ponavlja.

Kimbra – "Golden Echo" (2014.)

Nina: Kimbra mi je vratila vjeru u dobar, inteligentni pop. Pratim ju od 2011., a s drugim albumom Golden Echo otišla je još korak dalje u eksperimentiranju s utjecajima raznih žanrova, od jazza do dubstepa, stvarajući glazbu koja se istovremeno čini i poznatom i začudnom i svježom. Još me više oduševljavaju snimke njezinih energičnih, nesputanih nastupa uživo, na kojima suvereno koristi looper i improvizira s velikom muzikalnošću. Vrlo ju cijenim ne samo kao ekspresivnu pjevačicu, već i kao skladateljicu i producenticu koja sjajno barata raznim instrumentima i glazbenim softwareom, i točno zna što želi. Treba nam više takvih multitalentiranih, samouvjerenih žena u glazbi danas (a samo joj je 27!). Inspirira me da budem hrabrija, da istražujem, eksperimentiram i razvijam se. Jako sam uzbuđena što ću ju prvi put vidjeti uživo u studenom, konačno dolazi u Europu, a iduće godine joj izlazi novi album. Girl power!

Angelo Badalamenti – "Soundtrack from Twin Peaks" (1990.)

Alexander: Baš kao i sama serija, Twin Peaksov soundtrack ima sve: mračnu ozbiljnost popraćenu blesavim humorom koji se pretače u sentimentalnu melodramatičnost. I sve to uz debele zvukove sintesajzera. Savršenstvo.

Radiohead – "Kid A" (2000.)

Nina: Radiohead mi je jedan od najdražih bendova ikad, čak sam diplomski o njima napisala. Kid A je za mene bio neka vrsta uvoda u elektroničku glazbu. Do tada nisam baš znala što bih sa sintetičkim zvukovima. Ovaj album ima sve što moje uši čini sretnima – kontraste, rafinirane melodije i harmonije, kreativnu instrumentaciju, ambijentalne zvukove koji kao da dolaze s drugog svijeta, sampleove, sjajne beatove, sveopću melankoliju, pa čak i ultimativni plesni hit („Idioteque“).

Alexander: Početkom ovog tisućljeća bio sam razvio naviku slušanja albuma Kid A svaki put kada bih se vraćao doma nakon noćnog izlaska. U to vrijeme, bendovi koje sam bio vidio uživo i DJ-i i producenti koje sam čuo nisu mi glazbeno imali nikakvog smisla. Ovaj album sve bi stavio na pravo mjesto, svaki put. On predviđa (podosta distopijsku) budućnost, ali također ukazuje i na prošlost, i zato se pretvorio u središte i referentnu točku svih zvukova koji su mi se u tom razdoblju motali po glavi.