Sedam presudnih

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Lika Kolorado

Zagrebačka četvorka Lika Kolorado svoju glazbenu priču stvara od 2016. godine, i to u sastavu kojeg čine Ana Jelić (bas), Filip Riđički (vokal), Vanja Senčar (gitara) i Pavle Gulić (bubanj). Kao singlove s pratećim videospotovima predstavili su pjesme "Kralj", "Smiješ zaurlat" i "Sigurno" (vidi gore), a trenutno marljivo rade na svom debitantskom albumu. Iza sebe imaju i dobar broj svirki, a večerašnja (svirka) u sklopu programa "Akustika", glazbene knjižare Rockmark, povod je da nam predstave svojih 7 presudnih albuma.

1. Paul Simon – "Graceland" (1986.)

Teško je ne izgubiti put u pubertetskim godinama, vode te odvedu ili ka trešu ili buntu, te bi možda puno ozbiljnije zagrizao Korn ili Limp Bizkit koje sam u osnovnoj ritualno preslušavao da mi starci nisu otrkili onu ploču koja ti suptilno da do znanja da postoji čitav svijet van onoga što smatraš muzikom. Nešto što ti probudi znatiželju. Graceland je bio taj album za mene, drito iz godine kad sam se rodio; od Simonove blage no duboke poetike do simboličnog ( ma i doslovnog ) spajanja raznih krajeva svijeta, sve je bilo moguće, laseri u đungli, laseri u đungli negdje. Nevjerojatni glazbenici, sakriveni ispod aparthejda, fretless bas gitare, Ladysmith Black Mambazo akapela, i sve pare Warner Brothersa da Simon, koji je ideju po nekim navodima maznuo od kolege koji je kazetu Afričke glazbe pronašao na nekom tavanu, snimi ploču koja ga je skoro stajala glave, googlajte da ne ulazim u to sada, sve to ugurano u zvučni bonbončić koji te na trenutak zaista natjera da se osjećaš kao da nosiš dijamante na potplatama.

2. The National – "Boxer" (2007.)

Interesantno je da mi Boxer nije sjeo na prvo slušanje. It's a grower, to je sigurno. Trebao mi je koncert u Boćarskom da ga "skužim", kao što ti stvarno ponekad treba koncert da skužiš izvođača. Ako postoji bend kojeg sam po nekim skrivenim statistikama najviše vrtio među ušima, to je National – Berringerove down to earth, introvertirane, tople lirike kojima izvlači demone pod tepihom da se igra sa njima naočigled planete, taj dio me dobio. Od prvijenca do High Violeta svaki album je nudio nešto više, shooting up the ladder, rekli bi. U zadnje vrijeme malo stagniraju, ali stagniraju na samom vrhu, što je dobro mjesto za status quo.

3. Šarlo akrobata - "Bistriji ili tuplji čovek biva kad" (1981.)

Budući da sam odrastao uz glazbu Novog vala, moram staviti jedan album iz tog razdoblja, a ovaj mi je (uz Treći Svijet) najdraži. Zašto? Zbog sumanutih ideja, što instrumentalnih, što vokalnih, što tekstualnih. Pogotovo bubnjarskih. Poseban bend, drugačiji od svih drugih.

4. The Beatles - "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" (1967.)

Oduvijek moj najdraži bend i vjerojatno najdraži album, prvenstveno zbog utjecaja na moje razmišljanje o glazbi i stvaranju. Za to vrijeme (osim Pet Sounds), potpuno novi pristup glazbi, pisanju pjesama, sviranju, snimanju, mixanju, svemu. I to na osmom! albumu benda. Svaki član je dao nešto svoje u album, ali na način da se osjeti da su još uvijek bliski, da su još uvijek bend i da im je još uvijek stalo da budu najbolji!

5. Psihomodo Pop – "Godina Zmaja" (1988.)

Vanja: Prvi album kojeg se sjećam i prvi koncert za kojeg se sjećam da sam bio. Kao šestogodišnjaka me na koncert vodio bratić Emil, a traume uzrokovane Gobčevom golotinjom s godinama su nestale. Valjda...

6. David Bowie – sabrana djela (ako mora jedan onda "The Rise and Fall of Ziggy Stardust") (1972.)

Čovjek sa zlatnim notama. Bez obzira na glazbeni stil, a okušao se u mnogima, sve je pretvarao u zlato. Vizualn i scenski najupečatljiviji, Ziggy Stardust, kao prorok svemirca koji će nas doći spasiti suvremen je i danas. Ne mogu ni zamisliti koji utisak je ostavljao kad se prvi puta pojavio.

7. Pips, Chips & Videoclips - "Fred Astaire" (1997.)

Zapravo, izuzev prvijenca, čitava diskografija mi je dosta draga. Ripper je Stephen Malkmus naših prostora, čak i malo liče jedno na drugo - tip koji barata jezikom kao jojo i nudi riješenja u poetici koje bi mnogi preskočili u već nekom strahu, ako ništa, strahu od pretencioznošću. Ali da citiram majstora - "svako uplitanje u tišinu je pretenciozno..." pa ako već mutimo vodu, mutijmo je kvalitetno.