Sedam presudnih

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

dno

dno. postoji od početka 2015. godine. Nakon razlaza grupe Cherkezi United, Daba i Nino željeli su nastaviti s radom, ali u nekom novom smjeru. Igrom slučaja pridružio im se Oleg, bivši basist grupe No Comment iz Splita. Svatko od njih donio je djelić iskustva stečenog u prethodnim bendovima (već spomenuti Cherkezi United i No Comment, ali i Babies, Garage Monsters, Dioniz, Vegetable Soup i brojni drugi) i trenutno rade na uklapanju svih tih djelića u svoj novi zvuk. dno. su također i finalisti ovogodišnjeg Karlovačko Rock Off-a, a s tim u svezi zamolili smo bsistu Olega Berića da nam predstavi svojih 7 presudnih albuma.

Fugazi - "Repeater" (1990.)
Jer mi je u formativnim godinama dao naslutiti kako će bijes zvučati kad odraste i kosa mu se prorijedi na čelu. Glazba koja je bila drugačija od svega što sam dotad slušao, teška, tjeskobna i ne pretjerano pitka, a opet toliko zamamna i privlačna da ne možeš prestat slušati.

VA - "Judgment Night" (OST) (1993.)
Jer mi je otkrio da su granice među glazbenim žanrovima vrlo diskutabilne i nadasve nebitne. Nakon tog albuma sam počeo više slušati hip-hop, što mi je opet otvorilo mnoge nove vidike.

Bad Religion - "Generator" (1992.)
Jer mi je prekrasno slojevit. Prvo me privukao fenomenalnim melodijama, a onda sam (nakon stanovitog vremena provedenog uz rječnik engleskog jezika s upitnikom iznad glave) shvatio da su tekstovi čista poezija.

Nomeansno - "Wrong" (1989.)
Jer to je album koji mi je već na prvo slušanje izbio na vrh moje interne ljestvice „Top 10 albuma koje želim vrlo glasno slušati ako se ikad nađem u situaciji da u bijesnom autu jurim 100 km/h prema betonskom zidu“. Strašno je koliko su energije proizvodili ti dragi kanadski starčići i kako su, naizgled bez imalo truda, uspijevali zvučati tako moćno.

Rage Against the Machine - "Rage Against the Machine" (1992.)
Jer će mi zauvijek ostati uklesan u pamćenje kao soundtrack odrastanja u Splitu ranih 90-ih godina. Sva ta zbunjenost, tjeskoba i nesigurnost koje smo tada osjećali, sve je to savršeno kanalizirano tim frenetičnim Zackovim vrištanjem i sviračkom trojkom koja melje sve pred sobom.

At the Drive-In - "In/Casino/Out" (1998.)
Jer se, i nakon bezbroj slušanja, još uvijek naježim kad ga čujem. Jer znam da moram paziti da slučajno ne poslušam „Napoleon Solo“ ako sam u datom trenutku emotivno nestabilan.

TBF - "Ping-pong (umjetnost zdravog đira)" (1997.)
Jer su savršeno oslikali upravo sve te osjećaje koje sam spomenuo kod Rage Against the Machine. Upustili su se u nešto novo i nepoznato, a opet tako savršeno prilagođeno „splitskom stanju uma“ kako glazbom, tako i tekstovima. Izlizao sam kazetu do neslušljivosti.