Festivali

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

06

Dogodilo mi se da sam po prvi put ušao na izlaz. Za ovu igru riječi kriv je Brandon Flowers i njegova ekipa iz Las Vegasa, headlineri nultog dana Exit festivala u Novom Sadu.

Postoji stara mafijaška izreka (iz filmske ikonografije) da sve što se događa u Vegasu, ostaje zakopano u Vegasu. Na sreću, iste se nisu pridržavali Killersi, stoga je u osvit njihovog stvaralaštva svijetlo dana ugledala jedna od ponajboljih rock kompozicija svih vremena, ujedno jedna od medijski najizvedenijih – „Mr.Brihtside“. Album se zvao „Hot Fuss“, a ostatak njihove priče je povijest.

Iz mnogo elemenata se s lakoćom mogla utvrditi dobra organizacija ovog u svijetu prepoznatog festivala. Oko tvrđave je uspostavljena pješačka zona, a detaljna policijska kontrola svega što posjetitelji nose ujedno nam je trebala osiguravati  bezbrižno praćenje glazbenih događaja. Malo glavobolje uspio sam zadati policajcu kojem sam objašnjavao da su to samo kockice đumbira, a ne neka droga. Vjerojatno mi je sijeda kosa osigurala potreban kredibilitet, stoga sam bez problema stigao u fan pit.

20

Za zagrijavanje brojnih posjetitelja bili su zaduženi naši Jonatan (koje nisam čuo), domaći Van Gogh (ništa posebno) te Brooklinska „senzacija“ Teachers (baš nas i nisu naučili ništa novog, unatoč činjenici da su imali violončelo koje se nije ništa čulo, te saksofon).  

U točno predviđen termin (23 i 30) svijetla se gase uz gromoglasno odobravanje nekih 30000 duša. Pali se veliko slovo K, a bend otvara s pilot singlom s predstojećeg novog albuma. Manje funkoidna, a više disco obojena „The Man“ sa back vokalima triju tamnoputih (normalno) pjevačica iz prve je zagrijala publiku, iako  po mom mišljenju ovaj novi uradak dijeli istu domenu sa „Stayin' Alive“ nezaobilaznih heroja disco ere – Bee Geesa.

Bend nastavlja prašiti s „Somebody Told Me“ , „Spaceman“, „ The Way It Was“ da bi klavirska minijatura „Humans“ naprosto izbezumila gotovo sve prisutne, potaknuvši ih na zborno pjevanje. Malo Brandonovog podilaženja publici uz naznaku da nikad nije kasno, te da neće proći 14 godina do slijedećeg susreta, nastavljaju sa „Shadowplay“ (Joy Division cover) ,publika promptno reagira, iako mi se činilo da bend, a posebno Brandon još nisu ubacili u višu brzinu. A to se promijenilo već u slijedećoj, svima poznatoj „Human“ u kojoj je Brandon dobio par minuta predaha, sjedivši za klavirom, te prepustivši vokalni dio razgaljenoj publici.

18

Brandon Flowers inače je totalno atipičan rocker, iz prve bi ga se smjestilo u neki boy bend, uredna frizura, srebrni sako, ali kada pusti glas, onda je ipak sve jasno. Pritajena zvijezda večeri bio je Ronald „Ronnie“ Vannucci koji je svojom čvrstom svirkom dirigirao paklenim ritmovima uz nepresušnu energiju poput Animala iz Muppeta (bez negativnih konotacija molim). Ubrzanje raspoloženja kako publike tako i benda osjetno raste, bubnjar svako malo baca po set palica među najbliže, gitarista uzima poznate poze heroja gitare, da bi se ukazao jedan od nesumljivih peakova večeri – „Read My Mind“ koji ustvari treba predstavljati matricu, sugestivan bukvar svakom indie bendu, te nezaboravna „Runaways“ za koju su dobili inspiraciju slušajući svojevremeno Lou Reeda i njegovu glazbenu epifonemu „Transformer“. Rapoloženje je već pri vrhuncu, Brandon uspješno animira ionako dobrano zapaljenu publiku, stalno je u pokretu, skače po pozornici. „Službeni“ dio završava sa „All These Things That I've Done“ i nije trebalo dugo čekati na njihovo novo ukazanje. „Shot At The Night“, a onda pravi klimaks još boljeg raspoloženja ostvaren je s „Jenny Was A Friend Of Mine“ s prvog albuma, „When You Were Young“, te očekivane erupcije koju je proizvela s početka ove priče eponimna „Mr.Britgtside“.

Par riječi i o rasvjeti – funkcionalna i rekao bih ne pretjerano originalna zaokružila je i pospješila ukupan dojam koncerta. Moćan razglas je proizvodio ugodne vibracije u prsima, iako imam dojam da je zvuk bio bolji što ste se dalje nalazili. Uobičajena scenska ikonografija nije mogla proći bez konfeta i petardi.
Jedna lijepa i kvalitetna glazbena poslastica tako je završila s nepatvorenim smiješkom na licima gotovo svih prisutnih, jer lošem raspoloženju večeras nije bilo mjesta. Killersi su dokazali da se i sa kvalitetnom i originalnom glazbom može polučiti isti rezultat kod publike kao na npr. Ultra festivalu. Uz jednu veliku razliku – Killersi ne stvaraju robotsku glazbu lišenu svake duše i emocija. Zato nisu bez razloga uz Muse proglašeni jednim od najboljih live bendova.