Festivali

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

h

Drugi dan Hellfesta mi je uvijek bio i ostao najzanimljiviji. Što se glavnih pozornica tiče, uvijek prevladaju hard rock bendovi, a i najjači headliner svira taj dan. Ove godine su to Aerosmith, koji su najavili mirovinu pa su se onda malo predomislili.

No, drugi dan od početka… Temperature još više, što je dosta neobično za taj dio Francuske (oko Nantesa). Srećom, nema sparine jer puše hladniji vjetar s Atlantika, koji koliko god da osvježi, digne veliku prašinu s kojom se je teško nositi. Prašina je bila neizostavan dodatak svakome obroku i piću, a dosta nas je imalo dojam da je imamo i među zubima. Cijene hrane i pića su – europske. Od palačinke za 3 eura pa do sasvim solidnog menija od 10 eura, velike šnite domaćeg kruha s topljenim sirom, umakom od rajčice i šunkom zvanog „slice from hell“ za 7 eura itd. Pola litre vode je dva eura (iako na mnogo mjesta ima slavina gdje je voda besplatna), pivo od 5 eura pa na više, a jedan veliki bar je samo vinski, što je sasvim logično jer se Hellfest održava između vinograda, a sam gradić Clisson je poznat po vinima. Vinogradi se najbolje vide ako se za 5 eura uputite na kotač s kojeg će vam se pružiti pogled na mravinjak od festivala ali i na okolicu. Budući da je sunce ove godine nenormalno pržilo, avanturisti koji su sjeli na kotač su vjerojatno iskusili +300 stupnjeva!

U 10:30 dan otvara mladi rock/blues gitarist kojeg smo imali priliku vidjeti i u Zagrebu – Jared James Nichols. Slijedili su ga The New Roses, Slydigs, supergrupa The Dead Daisies, Ultra vomit, Phil Campbell and the Bastards Sons, The Treatment. Pet minuta iza 15 sati vratili smo se starijem zvuku uz Ugly Kid Joe, a onda još starijem uz Pretty Maids. Iako je sunce neumorno sjalo, nikoga to nije sprečavalo da uživa.
A onda su u 16:55 na stage stali Steel Panther, bend koji žene obožavaju, bend kojemu žene vole pokazivati svoje gole grudi, bend kojeg muškarci vole gledati zato što na stage dovode polugole žene (a i one u publici se skidaju, bez problema). Nije mi vrag dao mira pa sam išla i na njihovu pressicu i mogu reći da je to bila najsmješnija pressica ikad. Oni se zajebavaju, oni pjevaju, oni zabavljaju novinare a i sami sebi spuštaju. Tako su izveli i šou. Puno priče, manje svirke a najviše zajebancije (uz polugole žene, dakako). Ako netko u publici nije imao osmijeh na licu za nastupa ovih lakrdijaša – nije normalan!

Umjesto najavljenog W.A.S.P.-a nastupio je Dee Snider. Iako su prošle godine Twisted Sisters bili headlineri, nikome nije smetalo neočekivano ponavljanje gradiva. Iako ovamo dolaze ljudi sa cijeli kugle zemaljske, pa tako svake godine vidim iste Australce, Amerikance…, najviše je naravno Francuza, a kada na pozornicu stane francuski bend, nastane prava ludnica. Tako je ovaj put bilo i s francuskim Trustom. Saxon je nakon njih nastavio s preludom atmosferom uz „Heavy Metal Thunder“, „Wheels of Steel“, završio s „Princess of the Night“, da bi ljestvicu za još koji stupanj digao australski Airbourne. Publika je bila toliko neumorna, crowd surfing nije prestajao, a neprestano se na rukama nosio i dečko u invalidskim kolicima se nije zasitio pogleda na pozornicu iz jedne sasvim posebne perspektive. Svaka čast publici koja mu je to omogućila! Inače, mjesta, odnosno platoi za osobe sa posebnim potrebama su bile uz svaku binu, tako da nitko nije ostao zakinut za svoj pogled na pozornice.

Apocalyptica nam je zahvaljujući svojim čelima dala nešto drugačije te napravila mali stilski zaokret u odnosu na prethodno izvodeći Metallicu na sebi svojstven način te napravila izvrstan uvod za zvijezde večeri – Aerosmith. S „Let the Music do the Talking“, bez slike na tri velika ekrana koji su bili pored i između dvije glavne bine – sve su rekli! Muškarac u čipkastim tajicama – to može samo Steven Tyler! Iz njihove karijere duge 45 godina teško je odabrati pjesme i hitove koji ih su obilježili, no neki od njih su bili „Cryin'“, „Livin' on the Edge“, „Janie's got a Gun“… Da grof nije cicija, Tyler je dokazao bacanjem svojih krpica u publiku. Kao i uvijek, i Joe Perry otpjeva jednu pjesmu a ovaj put je to bila „Stop Messin' Around“. O Aerosmithovom nastupu dala bi se napisati knjiga jer su čak i oni koji ne vole bend priznali da je to najbolji koncert ikad. Pa tko ih još nije vidio uživo, ako ih stigne uhvatiti, neka ode. Nevjerojatan doživljaj!

a

Nezahvalnu ulogu nastupa Aerosmitha koji je pomeo sve, dobio je Kreator. No, nisu se dali! „Phobia“, „Satan is Real“, „Phantom Antichrist“, „Hail to the Hordes“, Samo su neke stvari koje su se orile drugom završnom noći Hellfesta.
Warzoneom su prodefilirali Verbal Razors, Insanity Alert, No Turning Back, Zeke, Frank Carter & Rattlesnakes, D.R.I., Comeback Kid, Agnostic Front i Suicidal Tendencies.

 

ae

Drugi dan iz Borisovog kuta…

Drugi dan započinje na Temple pozornici francuskom doom atrakcijom Monolithe koja svojim sporim ritmovima i dubokim basom kao da budi zvijer ispočetka. Ovdje je vrijedno spomenuti da su francuski bendovi općenito na festivalu odlično prihvaćeni i zbog određene doze patriotizma uvijek su privlačili veći broj bez obzira na vrijeme nastupanja. Nakon Monolithea, na Templeu se izmjenjuju kanadski black metalci Monarque, francuski Igorrr koji svojom kombinacijom elektronike, trip hopa, metala i sveopćeg ludila privlače ogroman broj ljudi, švedski Ereb Altor koji prizivaju duh Bathoryja svojim epskim vikinškim izričajem, finski pioniri funeral doom metala Skepticism te njihovi sunarodnjaci Turisas koji pale publiku svojim bombastičnim vikinškim himnama. Za kraj dana nastupaju redom francuski Alcest koji svojim blackgazeom pokazuju zašto ih se smatra za predvodnike žanra, potom Wardruna koju se mora posebno istaknuti jer njihov je koncert iskustvo koje treba doživjeti, a njihov izričaj tradicionalne sjevernjačke glazbe izvođene na tradicionalnim instrumentima uvijek pogodi čovjeka u srce i konačno Deafheaven, bend koji poput Alcesta gazi linijom black metala dajući mu nove dimenzije koristeći post-metal estetiku, trenutno vrlo popularan, privlači ogroman broj ljudi u Temple šator.

Na Altar pozornici drugi dan otvara duo francuskih bendova, Vortex of End i Carcariass koji svojim kvalitetnim nastupima dobro zagrijavaju publiku. Dan se nastavlja nastupom Crypt Sermon koji se svojim klasičnim doom zvukom na prvi pogled ne uklapaju u koncept pozornice, ali su vrlo dobro prihvaćeni, stvari vraćaju na svoje mjesto američki Nails koji svojim energičnim nastupom rade apsolutni kaos u šatoru, koji se nastavlja nastupom deathcore atrakcije Chelsea Grin. Poljski veterani death metala Decapitated odrađuju vrlo dobar nastup baziran na većinom novijem materijalu. Dan zatvara trio švedskih popularnih bendova. Prvo Soilwork, melodic death veterani, potom Pain of Salvation, progresivci čiji se nastup bazira na stvarima s odličnog zadnjeg albuma i za kraj Opeth, možda i ponajveće ime koje je nastupalo izvan glavnih pozornica. Odsvirana je savršena kombinacija novoga i staroga materijala, a poseban je vrhunac izvedba razarajuće Deliverance.

Valley je pozornica drugi dan donijela šaroliku ponudu izvođača, a on kreće s francuskim stoner bendom Los Disidentes del Sucio Motel, a nastavlja se ponajboljim nastupom toga dana apsolutno fantastičnog američkog trojca Primitive Man koji su baš ono što vam treba za buđenje ujutro i razarajuća žestina njihovih rifova privlači veći broj ljudi u šator, bez obzira na rano vrijeme nastupa. Dalje se izmjenjuje stoner u rock i metal obliku, a nastupaju švicarski Monkey 3, sporo razarajući Bongripper, kanadska psihodelična senzacija Blood Ceremony i francuski stoner rockeri Mars Red Sky. Dan se završava nastupima Chelsea Wolfe, trenutno vrlo popularne umjetnice koja uspješno spaja razne žanrove poput folka, metala i gothica, potom Primusa, veteranske američke grupe koja također privlači veći broj ljudi te na kraju kao posebna poslastica ponovno okupljeni Slo Burn Johna Garcije koji pokazuju kako se pravilno svira pustinjski rock i time privodi kraju drugi dan festivala.