Festivali

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

HellfestU francuskom se Clissonu po jedanaesti put ove godine održavao legendarni Hellfest. Iako se tu mogu smatrati starosjediocem, Hellfest me nikad neće prestati iznenađivati - pozitivno. Pa od početka, što se tu promijenilo. Nakon akreditiranja ušla sam u vip/press zonu. Iako nikada nisu oskudijevali na prostoru rezerviranom za novinare, sada su se baš potrudili. Ogroman šator za pressice i intervjue, ogroman bar, ogroman ekran s kojeg su se mogla pratiti dva glavna stagea. Cijeli luksuz su zaokružile fontana i bazen u kojem su svakodnevno bili kupači jer su temperature za ovog Hellfesta išle jako, jako visoko, do 36 stupnjeva!

No, ono najbolje što je napravljeno ove godine je da su dva glavna stagea pomaknuli dosta iza uobičajenog mjesta i time dobili na prostoru (broj prodanih karata je ostao isti – 55 000 prodanih ulaznica po danu, 356 000 posjetitelja u 4 dana) jer prošle je godine bilo dosta tijesno, previše ljudi a premalo prostora. Na te dvije glavne pozornice (a uz njih su još 4, sveukupno ih ima 6) od ranog jutra - 10:30 zasvirali su Inglorious, Sidilarsen, Myrath, Betraying the Martyrs, Textures i  Animals as Leaders. Meni je postalo jako zanimljivo kada su po prvi put na Hellfestu na binu stali Evergrey. I to u ranih 14:20. U 40 minuta stalo je 7 pjesama, od kojih su najviše podrške od publike sigurno dobili "A Touch of Blessing" i "King of Errors". Nakon njih na bini pored nastupali su njihovi susjedi iz Göteborga - Avatar. Svojim teatralnim nastupom i kostimima plijenili su pažnju, dobro komunicirali s publikom a sudeći po signing sessionu (koji su imali nakon Evergreyovog, gdje su mnoge curice u redu za Evergrey hvatale poziciju za Avatar) dalo se vidjeti da imaju dosta mladih obožavateljica. Njihov freak show je u svakom slučaju našao svoju publiku a meni se osobito svidjela njihova energičnost.

Queensryche je glavnu binu 2 zauzeo u 16:00 i držao je 40 minuta. I sami su svjesni da su svoju eru obilježili najviše albumima "Operation: Mindcrime" i "Empire" pa smo najviše pjesama s njih i dobili. Nastup mi je bio odličan, jedino prekratak.

E sad ono što je meni i nevjerojatno ali i jako pohvalno jest da su se na glavnoj bini 1 zaredale tri grupe koje su ne tako davno nastupale i u Hrvatskoj – Devin Townsend Project, Ministry i Deep Purple i zbog toga mi se popravlja slika o Hrvatskoj i to u smislu da nismo baš kraj svijeta što se glazbenih rock/metal gostovanja tiče. Deep Purple je imao nešto kraću set listu nego u Zagrebu, kao i svi uostalom na festivalima. A kada je toliko ljudi na istom mjestu, teško je procijeniti tko je došao zbog koga, no, svi su sigurno uživali. Rob Zombie je zadnji nastupao na toj bini, a na drugoj Powerwolf, Behemoth, Sabaton (koji je isto ne tako davno nastupao u Zagrebu) i In Flames. Kao staru obožavateljicu In Flamesa, herc me je najviše strefio na „The Jester's Dance“, a onda nakon nje i na „Only for the Weak“. Teško je da će moje riječi dočarati kako to izgleda na Hellfestu, ali srećom postoji youtube. Na bini koja je nekako najudaljenija od ostalih pet je najžešča i glazba. Stage se zove Warzone a publika je ispred nje sasvim sigurno najluđa. Prvi dan nastupali su od ranog jutra The Decline!, Booze & Glory, Leftöver Crack, Komintern Sect, Bouncil Souls, Tagada Jones, Les Ramonneurs de Menhirs, Rancid i kao posljednji The Damned.
Iako muzički dan na Hellfestu traje jako dugo, od 10:30 do 2:00 ujutro drugog dana, prošao je jako brzo. Sve što bi se htjelo pogledati ne stigne se, a red za hranu u kojemu se stoji 10-15 minuta zna biti gubljenje dragocjenog vremena. Ipak, nervoznih i ljutih nema jer su se svi došli dobro provesti i uživati u glazbi i svim sadržajima koje veliki festival poput ovoga daje.

Hellfest

Prvi dan iz drugog kuta…

Sunce koje nesmiljeno prži, vrući vjetar koji vam nanosi prašinu u oči i usta, užarena pustopoljina na kojoj možete izdržati samo kratko vrijeme bez vode, deseci tisuća čudnih likova koji se kreću tim krajolikom kao u nekom apokaliptičnom scenariju i konstantna buka poput tisuća paklenih strojeva. Sve je to Hellfest i jednostavnim rječnikom opisano: jebeno fantastično. Iz perspektive nekoga tko je prvi put hodočastio u Clisson, teško je ne izreći samo riječi hvale za organizaciju festivala i za njegovo odvijanje. Biti tri dana na istom mjestu sa nekoliko stotina tisuća drugih posjetitelja i iskusiti samo pozitivne osjećaje, svakako je uspjeh za sve uključene. Smjer je festivala jasan i on raste iz godine u godinu te će biti zanimljivo vidjeti što će organizatori pripremiti za budućnost.

 

Za razliku od dvije glavne pozornice koje su više bile posvećene hard rock izričaju i metal bendovima previše popularnima za manje pozornice poput npr. Behemotha i Kreatora te Warzone pozornice koja se orijentirala na hardcore, punk i crossover žanrove, većina metal akcije se odvijala u tri pozornice pod šatorima koje su uz odlične bendove nudile i predah od sunca te je veliki broj ljudi tražio spas u hladu šatora. Šatorske su pozornice i žanrovski podijeljene te su fanovima određenog žanra omogućavale da provedu vrijeme na jednom mjestu bez potrebe za lutanjem okolo. Tako je Valley pozornica bila posvećena stoner i doom žanrovima, Temple je bio usmjeren na black metal, dok je Altar većinom bio posvećen death i manje thrash metalu. Prednost je ovih ponešto manjih pozornica što su svi bendovi imali velik broj publike koji ih je pratio i niti jedan bend koji je nastupao nije imao publiku od tri čovjeka dok ostali piju vani na nasipu.

Raspored na pozornicama nije davao vremena za predah i bendovi su se izmjenjivali držeći se rasporeda vrlo točno, dajući 5 minuta vremena onima koji žele preći iz jednog šatora u drugi. Organizacija vremena ipak nije dopuštala da sve tri pozornice imaju neovisne rasporede, te su stoga Valley i Altar pozornice uvijek imale bendove na pozornici u isto vrijeme, dok su bendovi u Temple šatoru, koji je i fizički bio smješten između Valleya i Altara, onda svirali u vremenu između bendova iz dva navedena šatora. Raspored je logično bio namješten tako da je dan započinjao s manje poznatim ili novijim bendovima koji su imali pola sata za svoj nastup, što bi se onda kroz dan povećavalo na 40 i 50 minuta zavisno od popularnosti benda, do konačnih sat vremena koliko su imala najveća imena.

Organizatori festivala teže razmaziti fanove rock i metal glazbe te je nemoguće za jednog čovjeka da pogleda sve što ga zanima i izbor što će se gledati ono je najteže za odlučiti. Prvi je dan festivala u petak stoga započeo s mladim nadama finskog black metala True Black Dawn, na što se nastavio nastup španjolske technical death senzacije Wormed čiji ultrakompleksni tip death metala funkcionira začuđujuće dobro uživo. Valkyrja potom privlači veći broj ljudi svojim brzim i agresivnim black metalom, dok kao kontrast ovome služi SubRosa koja nastupa poslije njih na Valley pozornici i svojim sporim sludge rifovima potpomognutima dvjema violinama pokazuje drugu stranu snage metala.
Nakon True Black Dawn i Valkyrje, na Temple pozornici se izmjenjuju Týr, Dødheimsgard i Corvus Corax (posebno zanimljivi zbog svog srednjovjekovnog glazbenog izričaja i korištenja izvornih instrumenata). Dan privode kraju dvije neosporne legende metal glazbe, prvo austrijski Belphegor koji nikada ne razočarava svojom kombinacijom bombastičnog death i black metala, a poslije njih Marduk koji opravdano nastupa kao headliner večeri i privlači najveći broj ljudi a veliki je broj njih koncert pratio izvan šatora jer nije bilo mjesta za sve. Kao svojevrsni after party prvoga dana, ostavljeni su Alestorm koji nastavljaju zabavu duboko u noć svojim veselim gusarskim pjesmama, a veliki broj ljudi koji su nosili njihove majice pokazuje da im popularnost raste sa svakim novim albumom.

Na Altar pozornici nakon Putrid Offala, Sick Of Stupidity i već spomenutih Wormed, nastupaju redom američki death metal koljači Exhumed koji dodatno zagrijavaju već vrelu atmosferu, brazilski luđaci Krisiun, švedski Firespawn s legendarnim L-G Petrovom iz Entombeda na vokalu i kanadski Cryptopsy koji izvode svoj fantastični album None So Vile u cijelosti.  I ovdje su za kraj ostavljena dva giganta death metala, Obituary i Autopsy koji, znajući što fanovi žele, svoje setliste debelo zasnivaju na klasičnim albumima i svojim monstruoznim rifovima privode prvu večer Hellfesta na Altar pozornici prikladnom kraju.
Na Valley su pozornici prije SubRose nastupali manje poznati Verdun, Okkultokrati i Noothgrush. Poslije je naravno vrijeme za veće bendove i redom nastupaju američki alter junaci Helmet, Red Fang koji privlače posebno veliki broj ljudi na svoj nastup što ne čudi jer je u modi njihov clutchovski izričaj, a isto bi se moglo reći i za sljedeći bend Baroness, dok Electric Wizard usporavaju stvari svojim okultnim doom metalom, za kraj su ostavljeni veterani Monster Magnet.