Festivali

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

InMusic-0192

Uz zadnje taktove Rundekove proslave dvadesete obljetnice njegova epohalna uratka Apokalipso, britanski soul izvođač afričkih korijena Michael Kiwanuka se otisnuo u jednosatnu avanturu na World Stageu.

Velika očekivanja su stavljena pred tridesetogodišnjeg glazbenika, pogotovo kada se uzme u obzir da je bačen u vatru glazbene a-liste čak i prije izlaska svog prvog albuma. Momak je još 2011. godine dijelio pozornicu s Adele, te čak ušao u kombinaciju za Kanyeov Yeezus, a kako je prošla ta avantura pročitajte u intervjuu na ovom linku. No ono što se broji i ocjenjuje na manifestacijama ovakvog tipa je kvaliteta prikazanog i satisfakcija onih kojima se prikazuje. Po mom skromnom mišljenju, Kiwanuka je ostvario polovičan uspjeh.

InMusic-0256

Iako iskreno nisam ispratio njegov nastup do samog kraja, ono što sam uhvatio u 45 minuta svirke izgledalo je poput balade za kućne posjetitelje koji uljuljani uz čašu vina slušaju koheziju Kiwanukina hrapavog glasa i pratećeg benda. Takvo što na papiru drži vodu no ne mogu se oteti dojmu kako je sve to ipak malo nategnuto i nedostojno headlinerskog slota, pa čak i druge bine. Da se razumijemo, oba studijska uratka dotičnog su kvalitetan soul materijal, a strelovit uspon na sceni u posljednjih par godina, od njega i njegovog sastava je učinio prave profesionalce, ali iza toga, barem sinoć, nije ostalo neke neopipljive srži.

InMusic-0280

Michael Kiwanuka i prateći sastav su sinoć zvučali poput balada Pink Floyda i Neil Younga iz one najbolje faze ranih sedamdesetih godina. Dugi pasaži popraćeni delikatnim radom na gitari upalili su pokoji upaljač ili mobitel, a ja iznimno cijenim što je usprkos festivalskoj atmosferi koja zahtjeva glazbeni upper, barem u kasnije sate, odsvirao jedan fini, soulful set te tako drugačije zatvorio prvi dan World Stagea. Ipak, Kiwanuka je za moj ukus ispao previše uredan i „čist“, da ne napišem ispeglan, te tako ostavio dojam glazbenika čija karijera je pomalo projekt a ne spontani izričaj. Slične scenarije smo mogli gledati i prošlih godina na glavnoj bini, no tamo je žanr ipak bio nešto drugačiji. Paolo Nutini i Jake Bugg su ostavili relativno sličan dojam, iako su, moram naglasiti, odradili osjetno lošije svirke od Kiwanuke.

Srećom svega nekoliko minuta nakon njegova seta sto metara niže Arcade Fire je usijao atmosferu te zaključao festivalska vrata za sobom oko 1 ujutro. Više o tome pročitajte ovdje.