Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

DSC 1708

Glazbenik i performer Božo Vrećo prešao je dug put od onog prvog solističkog koncerta u Zagrebu prije nekoliko godina (u Pogonu Jedinstvo) na kojem je predstavio svoju osebujnu glazbenu viziju omnirodnog a cappella sevdaha, do raskošnog zvuka kakav smo čuli u ponedjeljak u Lisinskom, s matricama i raznim efektima.

Od vrlo osobnih, intimističkih autorskih sevdalinki u emotivno intenzivnim izvedbama, do pjesama s bogatom instrumentacijom koje su postale gotovo pop senzacije – čini se da Božo Vrećo nije ravnodušan na popularnost kod što šireg spektra publike, uživa u svjetlima pozornice i iz svakog njegovog pokreta (na izuzetno tankim "četrnaestkama") isijava ljubav prema sceni i samom činu performansa (kao što je istaknuo, prije nastupa nema tremu, već osjeća prihvaćanje i ljubav publike). Nema tu ništa loše, dapače, što širi spektar publike prihvati Božinu provokativnu personu, to bolje za civilizacijski nivo našeg društva. Naravno, sve bi to bilo uzalud da iza cijelog tog performansa nema solidnog glazbenog štofa – no njega nam je Božo odavno dokazao.

DSC 1637

Božo Vrećo u svojoj solističkoj karijeri (nakon početaka u bendu Halka) ima već četiri albuma, a ove godine planira izdati i peti, na kojem će naglasak biti na suradnjama s glazbenicima svjetskog glasa. Na koncertu u Lisinskom, kao i na prethodnom njegovom koncertu u istoj ovoj dvorani prije oko godinu i pol, naglasak je bio na suradnjama. Vrećo ima moćan i fascinantno izražajan glas i njegov je forte solistička izvedba, ali nije ostao u toj niši "a cappella sevdaha" - odlučio je proširiti svoj stil i surađivati s raznoraznim izvođačima kao što su Marko Louis (kojeg naziva svojim glazbenim "bratom"), Hrvoje Rupčić, Đelo Jusić Jr., Vasil Hadžimanov, Miro Navračić i Mladen Kosovec. Posebna priča je vizualna komponenta nastupa – svaki Vrećin koncert pomno je dizajniran, haljine su uvijek spektakularne, pa tako ni ovaj put nije razočarao ljubitelje svog ekscentričnog "looka" – kad je izašao na pozornicu, prva pomisao je bila "hodajuća instalacija" – u raskošnoj haljini s krinolinom, golemim buketom cvijeća, metalnim naušnicama do ramena, i nekom vrstom metalnog turbana koji pomalo podsjeća na Kosi toranj u Pisi. Fanovi koji su pratili facebook objave znali su i da se ispod te monumentalne konstrukcije kriju i Versaceove štikle od 14 cm – koje je pokazao tek kasnije. Dio Vrećinog šarma je i u tome što se cijelo vrijeme šali na temu svoje homoseksualnosti i modnog izričaja te "problema" koji dolaze s tim izričajem (nakon prvih par pjesama morao je otići s pozornice "da ga poprave", a komentirao je i opasnosti cupkanja u štiklama po nekim dijelovima pozornice), bez ikakvih natruha pretencioznosti i umišljenosti.

DSC 1696

Koncert je otvorio solističkom izvedbom i razgaljenim govorom u kojem je izrazio koliko voli zagrebačku publiku i koliko osjeća njezinu ljubav i podršku, da bi na pozornicu malo po malo počeli stizati i njegovi gosti. Kao što je na varaždinskom koncertu (u sklopu Špancirfesta) publiku malo iznenadio izvedbom međimurske narodne "Čula jesam da se dragi ženi", ovaj nas je put zatekao i nasmiješio obradom dalmatinske pjesme "Kad si bila mala Mare", uz Đelu Jusića Jr. na klaviru. Harmonikaš Miro Navračić i Marko Louis stari su njegovi suradnici, a novost su Hrvoje Rupčić, Vasil Hadžimanov i klarinetist Mladen Kosovec. S beogradskim pijanistom Vasilom Hadžimanovom Vrećo je objavio pjesmu "Ko li noćas miluje ti kosu " koju su izveli i na koncertu. Čuli smo i hitove kao što je Pašana, Sahtijan, Crne oči (navodno njegova najpopularnija pjesma), Pandora, te Đelem Đelem – na kojoj mu se svojim prodornim glasom pridružio Marko Louis. Iz rane faze izveo je prekrasan autorski sevdah "Lejlija", posvećen njegovoj majci. Božo Vrećo rado komunicira s publikom između pjesama, izuzetno je neposredan i ne suzdržava se od ogoljivanja osjećaja. Tako je izvedbi "Elme" prethodio vrlo dirljiv govor o njegovoj prvoj ljubavi, 5-godišnjoj djevojčici koju su u ratu, zajedno s njezinom obitelji, na kućnom pragu ubili "zli ljudi". Božo je tu priču ispričao na vrlo "nebalkanski" način – bez spominjanja nacionalnosti i "strana", već pomoću jednostavne fraze "zli ljudi" – zvuči djetinje, no pogađa srž.

DSC 1745

Vrećo je još jednom dao performans koji je istodobno emotivno snažan i zabavan; tuga i melankolija miješaju se s poletom i radošću muziciranja, slično kao u židovskoj glazbi u Istočnoj Europi, a sve je to začinjeno izvedbenim zanosom te Božinim neodoljivim humorom i toplinom. Razgaljena je publika "standing" ovacijama izmamila čak tri bisa, od kojih je posljednji bio solo izvedba prekrasne stare sevdalinke (i jedne od najtužnijih), "Žute dunje". To je bio najmoćniji mogući završetak, u kojem se Vrećo vratio svojim glazbenim počecima – izričaju koji je istodobno sevdah (u pročišćenom, iskonskom obliku) i mnogo više od sevdaha; bezvremenska, autentična i duboko proživljena glazba, natopljena čežnjom i tugom. Rijetki glasovi mogu prenijeti toliki raspon emocija i možemo se osjećati počašćeno što imamo jedan takav u bliskom susjedstvu.