Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Solstafir

Eklektični nordijski metal/folk paket koji nam je dovela vodeća koncertna agencija na ovim prostorima - LAA, izazvao je solidan, pa čak i neočekivan interes od strane zagrebačke publike. Pregrađeni veliki Pogon ovoga puta ugostio je oko 600-tinjak prije svega- glazbenih entuzijasta, dok je većina mainstream alternative gravitirala ka popularnom “Pozitivcu”, organiziranom od strane iste promocijske agencije. Uzevši u obzir popularnu cijenu karte od 100 kuna, te dosta širok glazbeni dijapazon 3 benda, možemo reći da se dogodio o jednim od boljih “bang for the buck” koncerata u drugoj polovici ove godine.

Koncert su otvorili simpatični islanđani Astidir, koji su zaslužili tek prolaznu ocjenu za svoj eurovizijski-like nastup, u kojem su pružili 30-ak minuta akustične svirke, povremeno upotpunjene gostujućim bubnjarem Solstafira. Jezgru sastava čine dvije gitare te član zadužen za elektroniku, a stilski to najviše sliči ambijentalnom popu, s primjesama nordijskog folka te, kako to obično biva,  fokusu na melodijama te zvukovnim slojevima koji na CD-u zvuče znatno bolje nego uživo. Slušajući njihove albume kod kuće slušatelj stječe dojam kako se radi o dobro osmišljenoj i aranžiranoj ambijentalnoj glazbi, duboko ukorijenjenoj u tom mračnom nordijskom senzibilitetu zbog kojeg često glazbeni kritičari takvim sastavima pridaju pažnje nego što bi trebali. Kada se takva struktura preslika u live ozračje, dinamika je ključ uspjeha, a nažalost tu su podosta podbacili (što se nažalost obistinilo i kod Solstafira, ali o tome nešto kasnije). Glavni problem nije u autentičnosti i energiji, već u pojednostavljivanju aranžmana koje teško može iznijeti  samo trojica glazbenika, što na velikoj pozornici rijetko završi dobro. Takvim bendovima najbolje se držati intimnih okruženja, bez velikih razglasa te brojne publike i da svoje poruke prenesu u puno neposrednijem kontaktu s publikom gdje će energija kompenirati pojednostavljivanje same zvučne kulise.

Ne treba skrivati da sam na koncert prvenstveno došao zbog Myrkura, a pokazalo se, takav setup izvođača često može rezultirati da izvođač od kojeg najviše očekujem podbaci iz razloga koji nisu samo muzičke prirode-već oni “politički”. Srećom, ovog puta se to nije desilo, djelomice što je Solstafir odradio tek solidan nastup, a većinom što Myrkur fenomen jednako dobro egszistira u live okruženju, kao što to radi studijski te-marketinški. Za sve one koji ne prate popularne alternativne glazbene medije, Myrkur je alter-ego Američke glumice, modela te prije svega umjetnice Amalie Bruun, koja je netipična pojava na metal sceni, pogotovo uzevši u obzir njen glazbeni  background te osobnu fizionomiju. Black metal žanr je već dugo vremena zbog svoje eklektičnosti i zajebanosti postao magnetom za hipstersku publiku, što je donijelo osvježenje dosta usahlom i dosadnom žanru naviknutom recepturi ustabiljenoj u Norveškoj ranih devedesetih.Onome tko je na glazbu gleda ipak sa ne-žanrovskog opredjeljenja, te stavi na stranu medijski hype koji prati prekrasnu Amalie, Myrkur predstavlja zgotovljeni proizvod koji ima mnogo toga za pružiti ne-metal slušateljima, a to je prije svega netipična muzikalnost, aranžman i produkcija u jednom netipičnom spoju klasičnog black metala te indie popa uz veliki utjecaj nordijskog folka. Iznimno kvalitetne studijske uradke “Mareridt” i “M” predstavila je gostujuća trojka iz poznatih danskih metal bendova, dok je prekrasna Amalie savršeno iskoristila svoj glumački i vokalni talent kako bi vizualno-glazbeno iskustvo digla na jednu novu razinu. Mix je odlično odrađen na način da su gitare stavljene u drugi plan, dok je sve bilo podređeno njenom vokalu koji je sa iznimnom sigurnošću plovio kroz a-capella napjeve, sopran, naricaljke te u znatno reduciranoj razini u odnosnu na studijske snimke - black metal screamove. Atraktivna dramaturgija, vizualni minimalizam te distanciranost od publike tek je pretkraj razbijena simpatičnim zahvaljivanjem publike te simpatičnom a-capella izvedbom skladbe “De Tre Piker”, sa posljednjeg albuma. Highlight nastupa činile su skladbe “Måneblôt” te posebno melankolična himna. “Onde Børn”. Ako već moramo tražiti iglu u plastu sijena nadmoćnoj koncertnoj pobjedi, mogli bi izdvojiti nerazumnu light kulisa koja je razbijala minimalistički koncept nastupa, te povremeno ritmičko  ispadanje bubnjara, što je i razumljivo uzeći u obzir kako se radi one-time bandu koji očito nema iza sebe godine i godine zajedničkih probi.

Islandski Solstafir je bend koji veoma dobro kotira na papiru, a kako sam mi je njihova diskografija u globalu nepoznata,visoka očekivanja na temelju najpoznatijih singlova ipak mi nisu ispunjena. Uzrok prije svega valja tražiti u nedostatku dinamike u izvođenju pjesama, pogotovo u prvoj polovici koncerta gdje je dosta ljudi iz publike bila uspavano a band je djelovao indisponiran, čak i van njihove urođene skandinavske introvertiranosti. Drugi dio koncerta je bio znatno bolji, gdje se je i band očito malo zagrijao, a sam frontmen je otpustio kočnicu te osim klišeiziranog natezanja flying-v gitare više pozornosti usmjerio interakciji sa ostalim članovima- te konačnici i publici.  Drugi razlog samo prosječnom nastupu stoji u činjenici da im se dešava tipičan problem kao i većini post rock-metal bandova današnjice, a to je nedostatak inventivnosti te interesantnim aranžmanima pjesama, koristeći jednostavne melodije te mid-tempo pjesama gdje osim izmjena akustično-električno, ne nude dodatnu vrijednost kroz progresivne aranžmane ili vokalne majstorije,a znatno ih limitira i sam nedostatak glazbene virtuoznosti. Posljednje 3 pjesme su znatno odudarale od prosjeka, a posebno je upečatljiva ostala posljednja “Goddess of Ages”, za koju je bilo vidljivo iz aviona da ju članovi benda, a posebno vokal, interpretiraju sa posebnim osjećajima i energijom koju  je prepoznala publika uključivši se u skandiranje te masovno odobravanje. Kada bi gledali samo zadnjih 30-ak minuta svirke, radilo bi se o podosta kvalitetnom koncertu, no uzeći u obzir početno naštimavanje, ponekad iritantan naricateljski stil samog vokala te repetitivnost prvog dijela seta, jedino eklektično i ekstravagantno u postojanju benda je zemlja iz koje dolaze te nordijski elementi i folk ikonografija koju koriste.  Kada bismo povukli paralelu sa velikanima poput Sigur Ros, Mogwai ili žešćih inačica kao što su Neurosis, Isis, Cult of Luna, Solstafir predstavljaju B-ligu cijelog post-rock/metal fenomena, koji zadnjih nekoliko godina bilježi drastični pad uzrokan glazbenom neinventivnošću i zasičenošću cijele scene.

Konačna ocjena cijelog eventa je vrlo dobar, najviše zbog dobrog paketa te nastupa Myrkura, dok vjerujem da su i Solstafir fanovi došli na svoje, jer su puno bolje upoznati sa kompletnim glazbenim opusom. Tome su pridonijeli dobar zvuk (manje tehničke poteškoće su se desile tek prvom bendu) te perfektna organizacija kojom su nas razmazili LAA agencija.