Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Sigur Ros 18

Postoji u čovjeku neka tajna koja ga tjera da čini ono što osjeća, a ne ono što bi, možda, po mišljenu drugih trebao raditi.

Ima li bolje primjene ove konstatacije nego u slučaju potomaka Vikinga koji se odazivaju na ime Sigur Rós.

Pojam pripadnosti određenom glazbenom stilu glede jedinstvenih Islanđana gotovo uvijek uz njih veže atribut post rockeri. Svemogući Google za taj pojam kaže da tom pravcu pripadaju glazbenici koji u svojim fantazijama koriste uobičajene instrumente vezane uz rock glazbu, ali je krajnji rezultat tapiserija istkana od neobično složenih i uobličenih niti, uglavnom instrumentalne naravi (no ne nužno). Pa s obzirom da rock još nije mrtav (niti će biti) riječ post mi se čini prilično nategnuta, nezgrapna, točnije rečeno - netočna, jer svim bendovima nastalim nakon zlatne erupcije suvremene glazbe znane kao rock možemo prikačiti pridjev post. Mnogi smatraju album „Meddle“ začetnikom, ili bolje kazano big bangom ovakvog stila.

Sigur Ros 14

Da previše ne zvizdim na ovu temu, nastavno bih spomenute Floyde, kao i Sigur Rós smatrao oriđinalima kako mi u Dalmaciji znamo kazati, (ali bez ikakvih negativnih konotacija), jer je i jedne i druge praktički nemoguće svrstati u određeni pretinac iz jednostavnog razloga što oni nisu glazbenici koji nekog oponašaju, već su oni glazbenici koje nitko drugi ne može oponašati. Njihov glazbeni brevijar nema timbar jedne uobičajene duhovnosti, prije je to građenje jednog glazbeno-metafizičkog, ezoteričnog svijeta u kojem se osjećate posebno, opušteno, gotovo kao na jogi dok oko vas vrludaju produkti vaše mašte, nedefiniranih tekstura, oblika i zvukova, da bi vas u trenutku transportirali u vulkansko grotlo u kojem kao da su se spustili nordijski bogovi, Thor koji je Orriju posudio svoj malj, te sam Odin koji je svoje munje lansirao kroz Jónsijeve gitarske, vanzemaljske, počesto distorzijske zvukove, dok je za veličanstvenu grmljavinu bio zadužen Georg. A iznad te veličanstvene kontrolirane kombinacije buke i bijesa dostojne atmosfere jednog Ragnaröka uvijek se izdizao najstariji instrument na svijetu - glas, koji je cjelokupnu zvučnu sliku odveo u sfere nezemaljske avanture.

Sigur Ros 13

Svetlosni efekti u prvom dijelu koncerta bili su u maniri bianco-scuro, da bi u drugom dijelu jarkim bojama adekvatno popratili i dinamičniju svirku.
Ne znam o čemu pjevaju Sigur Rós, da li o ljubavi, ili miru u svijetu, ali znam da su njihove pjesme uvijek na tragu borbe svijetla i tame, dobra i zla.
Jónsijev glas priča je za sebe, uz konstataciju da bi bez njega Sigur Rós bili neprepoznatljiv projekt.

Već odavno su Sigur Rós svoj nacionalni proboj izuzet od pretjerane ambicioznosti pretvorili u globalni, svjetski - uvijek i s razlogom podržan od strane kritike, tako i publike. A što kazati o publici, nikad mirnija, nikad tiša i koncentriranija, osim kada su bučnim aklamacijama nagrađivali glazbenike.

Sigur Ros 11

Iskreno mislim da neka pretjerana analitičnost ovog koncerta može biti smatrana dosadnom poput picajzla, pisati o tome što je bend odsvirao spada u štrebersku domenu, stoga filmskom terminologijom kazano, ovaj koncert možemo smatrati poput cjelovite ili produžene redateljske verzije u kojoj su odlični Islanđani otvorili portal za posjet jednoj drugoj glazbenoj dimenziji. Stoga im zato velika hvala što smo večeras zajedno udisali isti zrak ispunjen očekivanim transcedentalnim emocijama, dodatno boldanim instrumentalnom virtuoznošću njihovih privatnih mitologija.

Večeras nismo čuli stoner, grunge, garage, heartland, symphonic, grindcore, blues ni country – večeras smo čuli jedinstvene Sigur Rós koji su nas s lakoćom uvukli u svoje glazbene fatamorganske oblike, čudnu i melankoličnu verziju klasične i ambijentalne glazbe, sanjivog rocka (ako se tako nešto može kazati) i žestokih ritmova koja zahtijeva neforsiranu koncentraciju, ali i prvoklasno duhovno pražnjenje. Njihova glazba nema odlike demonske subkulture, nema glazbenog primitivizma, a niti pretjerane poetske svjetovnosti, ali zato posjeduje velike doze autentičnosti izražene snažnim instrumentalnim i neobičnim vokalnim infuzijama, ne realizma, već bih rekao, fantasy dokumentarizma.

Na samom kraju moram priznati da su mi Sigur Rós ozbiljno poremetili poredak najdražih koncerata.