Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Bjork 5146

Sinoć je u Vintage Industrial Baru Zagreb imao čast ugostiti Branta Bjorka, jednog od pionira i legende stoner/desert rocka. Riječ je o darovitom amerikanacu iz Kalifornije, multi-instrumentalistu i autoru, koji je karijeru započeo kao bubnjar Kyussa. Nakon prekida s Kyussom osnovao je izdavačku kuću El Camino/Duna Records, producirao i svirao s raznim bendovima, između ostalog i bubnjeve u Fu Manchu, te 1999. godine započeo uspješnu solo karijeru izdavši album Jalamanta koji slovi za jedan od najboljih stoner albuma.

Bjork je u svima već omiljenom zagrebačkom rock klubu nastupio u sklopu europske turneje „Green Heen“ kako bi promovirao svoj zadnji, kritički vrlo dobro primljeni album iz 2016., Tao of The Devil koji je izdao za Napalm Records.

Iako je upad bio 85/100 kuna, a koncert održan tijekom tjedna radnim danom, skupio se popriličan broj ljudi, nešto manje od 200. Bez ikakve predgrupe koja bi zagrijala publiku, Bjork je sa svojim bendom izašao na binu pola sata kasnije od predviđenog, koji minut iza 22 sata, te započeo izvrsnu svirku s arhetipnim primjerom ležernog, stonerskog rocka,“Stack“ koja je odmah oduševila sve prisutne. Time se pokazalo da pregrupa zaista nije potrebna, pa čak i da može biti suvišna kada je u pitanju kvalitetan bend koji zna stvoriti atmosferu i odmah uvući u svoj svijet.

Bjork 5099

Obučen u maslinasto zelenu vojnu odjeću, Brant je izgledao kao da je rođen 4. srpnja. i teleportiran ravno iz Vijetnama, što se savršeno uklopilo u retro rock estetiku. Zvuk i stil Bjorkovog bend je nesumnjivo uvelike pod utjecajem klasičnog rocka s kraja 1960-ih i početka 1970-ih, od Freea, Humble Piea, Hawkwinda, Hendrixa, Doorsa, Grand Funk Railroada, no umotan u gruvoidni pustinjski stoner zvuk. Uživo zvuče fenomenalno, poput mašine klasičnog američkog mišićavog automobila. U pravilu ritmički orijentirani, ali ne zapostavljajući melodije, dostavili su puno čvrstog, opuštenog i zaraznog pustinjskog groovea i jama kao izraza čistog individualizma, slobode i nesputanog putovanja.

Za razliku od mnogih drugih sličnih bendova, znaju postaviti zvuk tako da ne vrše nasilje nad ušima, pa se tijekom svirke čak moglo i normalno razmijeniti pokoju riječ. Dok su bubanj, bas i ritam gitare bile isturenije, glas je bio nešto tiši, ali jako dobro isprepleten s ostalim instrumentima. Za moj ukus, solo gitara tijekom soliranja mogla je biti nešto glasnija. Gitarist Bubba DuPree isto tako nije nešto posebno tehnički potkovan instrumentalist, no to je manje bitno jer je esencija benda u dobrim rock rifovima, grooveu, ponekad produženom jamanju i seksi stonerskoj atmosferi.

Bjork 5056

Kao posebni gost nastupio je na par stvari i Brantov dobar prijatelj, ekscentrični Sean Wheeler koji je unio dašak teatralnosti i nepredvidljivosti u stilu Toma Waitsa.

Uz to što nisu odsvirali „Somewhere Some Woman“, jedina zamjerka, inače jednom od najboljih koncerta ove godine, ide osvjetljenju koje je bilo generično,  kičastost i neusklađeno s estetikom benda. Mislim da bi ekipa iz Vintagea trebala poraditi na tom problemu, jer je svjetlo jedan od bitnih elemenata u stvaranju atmosfere.