Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

1

Već je četvrta godina kako se u splitskom Đardinu održava Revija Urbane Kulture – Evo Ruke u kojoj se pružaju mogućnosti mladim bendovima (i ne samo njima), kao i pojedincima da iskažu svoje eventualne ili već provjerene mogućnosti.

Sinoć je nastupio trio Trabacool. Oni nisu u cvijetu mladosti, ali su zato očekivano zbog nagomilanog iskustva glazbenici sa puno glazbenih utakmica u rukama, te sasvim normalno i očekivano sa autorskom materijalom; trio je to vrsnih glazbenika koji su ostavili, ili bolje rečeno još ostavljaju zapaženi trag na splitskoj glazbenoj sceni. Oni su: Zlatko Brodarić na gitari, utemeljitelj kultnog splitskog benda Metak; Vlado Kragić – Patak na bubnjevima, član prvog pravog blues benda na ovim prostorima, legendarnih Otprilike ovako i Zvonimir Matić na basu, svirao s Elvis J. Kurtovićem.

Bezbroj svirki i puno iskustva osigurava im poseban status kod slušatelja potenciran činjenicom da i ne nastupaju baš tako često.

Sinoćnji koncert je dokazao sve gore rečeno, bila je to čvrsta, uigrana i odlična svirka u kojoj je Zlatko opetovano s lakoćom dokazao svoje gitarsko umijeće u brojnim improvizacijama počesto obojenim funky bojama, Patak je potvrdio nepisani bubnjarski zakon, a to je da bubnjar mora stalno održavati čvrstim i postojanim glazbene temelje, ne ističući se u odnosu na ostatak benda, tvoreći tako u korelaciji s bas gitarom široku uzletnu pistu na kojoj gitara može pokazati sva „letačka“ umijeća. Zvonimir Matić se svojim nadahnutim sviranjem na basu savršeno uklopio u to tkivo, nedvojbeno uživajući u odličnoj svirci koju su brojni slušatelji gromoglasno odobravali. Ukratko, trio Trabacool je pokazao i dokazao kako bend sa baznim instrumentima mora zvučati: moćno, uigrano i precizno.

2

Od autorskog materijala iza kojeg stoji Zlatko Brodarić čuli smo „Zvuk 17“; bluesom obojanu „Broken Hearts“, „Spuštalicu“ u najboljoj fusion maniri, te sanjivu ala Santana „Somebody to love“.

A kroz nadahnute improvizacije čuli smo raznorazne obrade poznatih i manje poznatih pjesama.

Počeli su sa netipičnom obradom „Billy Jean“ kralja popa, da bi nastavili sa „I don't need no doctor“; „Aint no sunshine when she's gone“ Bill Watersa; Fleetwood Mac (oni sa P.Greenom) bili su zastupljeni s jednom od njihovoj najboljoj „Oh Well“; Jeff Beck sa svojom „ Cause we ended as lovers“; Freddie King sa „Going down“;B.B.King sa svojom “Thrill is gone“; od Tom Waitsa smo čuli „Blow, wind blow“.

Jimy Hendrix je očito svojevremeno impresionirao bend, pa smo čuli čak tri njegove „Wind cry Mary“, „Are you experienced“ i „ Spanish castle magic“. Od Stonesa smo čuli neuništivu i interesantnu (pridjev nema veze s nedavnom slavnom izjavom zna se koga) - „Gimme shelter“.

Tako je sat i pol svirke po apsolutnom guštu starijih slušatelja, ali i onih mlađih od kojih su neki stranci sa smiješkom na licima snimali pojedine dijelove koncerta, prošao u trenu i u apsolutnom zadovoljstvu svih prisutnih.